Anđeli (#8)

37410e1d5190fb755bc1a3c2446583ef

Opatica je izašla iz Katedrale na pokrajnji izlaz i zaputila se prema glavnom zagrebačkom trgu.

Sklopio sam prošlogodišnje izdanje kulturnog časopisa Zarez i krenuo za njom u sumrak adventske noći.

– Aaanđeli! Aaanđeli! – vikao je kroz buku tramvaja neobrijani, zdepasti preprodavač u zelenoj vojnoj jakni. Na štandu smještenom nedaleko Manduševca, u pauzama dreke, žlicom je u sebe trpao grah iz zelene vojne porcije.

Iako je kišno poslijepodne tek odmicalo prema zimskoj večeri, iz obližnjeg božićnog šatora već je dopirao pripiti žamor, miris kobasica i lošeg kuhanog vina.

– Aaanđ… Kh, kh! – zaurlao je opet debeljko, zagrcnuvši se grahom – Deset Kuuunaaa!

– Peeečeniii… – drugi glas je proparao zrak.

Časna sestra hitro se spustila na trg, korakom prebrzim za jednu opaticu, i šmugnula uz zgradu bivšeg Varteksa, sudarajući se s kurvama koje su ostale tamo.

– Gde ćeš bre sestro! – dobacila joj je na tečnoj ekavici jedna od njih.

Rmpalija sa štanda postavljenog nasuprot onog s anđelima, sklopio je ruke oko usta i zaurlao – KES-TE-NIIII!

Na trenutak sam opaticu izgubio iz vida, a onda je spazio nadvijenu nad uličnim sviračem u prolazu Harmica. Nešto mu je prišapnula, pa su oboje pogledali u mom smjeru.

Rasklopio sam Zarez preko lica, ali bilo je prekasno.

Časna je kratko posegnula prema sviraču pa se iznenada dala u bijeg. Rukama je odigla halju ispod koje su izvirile jeans hlače, zataknute u crvene kaubojke, i počela sprintati prema tramvaju koji se upravo promolio iz Praške ulice.

– Sokol je poletio! – rekao sam u Bluetooth mikrofon na zapešću i potrčao za njom.

Kestenjar je zbacio svoju prljavu pregaču i počeo sprintati prema nama, a prodavač anđela rukom je začepio lijevo uho, uvlačeći glavu u ovratnik kaputa.

– Šta? Halo! Šta?! – krčao je njegov glas iz slušalice.

– ČASNA SESTRA JE KRANK, MAJMUNE! – izviknuo sam takvom jačinom da me mogao čuti i bez radio veze. Pogledao me, a ja sam s obje ruke pokazao prema opatici u trku.

Debeljko je nespretno preskočio svoj rasklopni stolić, pri tome rušeći svjetleće figurice anđela. Gorostas s kestenjarskog štanda projurio je pored mene za časnom sestrom, u prolazu me klepnuvši po zatiljku.

– Bo vas bog… – opsovao je prodavač anđela, a zatim svojim vojnim gojzericama prignječio nekoliko figurica, razvukao lice u zadovoljni osmijeh i tek onda počeo trčati.

Kestenjar je zamalo dokučio opaticu, ali kad je posegnuo za njom, ona je naglo promijenila smjer i nestala kroz vrata adventskog šatora.

– Unutra! – izderao se gorostas prema meni, pokazujući na vrata šatora.

Kad me debeljuškasti prodavač anđela prestigao, ulični svirač u prolazu Harmica je ustao. Skinuo je svoju crnu vunenu kapu i naočale i mahnuo mi. Ispod gustih bajkerskih brkova, na širokom licu zatitrao je pokvaren cerek. Zatim mi je pokazao srednjak i nestao u poznatom plavičastom bljesku.

– O PIČK… Obustavi! Obustavi! – počeo sam vikati u mikrofon, ali bilo je prekasno.

Utrčao sam u šator, a unutra me zapahnuo težak vonj ustajalog znoja i pudera za ortopedska pomagala.

– JA SAM VAŠ I VI STE MOJI! – duboki muški glas čekićao je šatorom preko razglasa.

Čim su mi se oči privikle na tamu i dim, spazio sam opaticu kako spretno migolji kroz rulju prema improviziranoj pozornici. Gorostasni prodavač kestena bio joj je za petama.

– I ZATO, IDEMO NAPRIJED! ZA POŠTENJE, ZA HRVATSKU, ZA… – krčao je glas s loših zvučnika.

Za dvije glave viši od svih, gorostas je grubo odgurivao okupljene, krčeći si put. Kroz auditorij se širilo komešanje. Osvrnuo sam se oko sebe i primijetio neobično mnogo ljudi u kolicima.

– …DOM! – zaključio je govornik.

Iz publike su zaorili uzvici odobravanja, a šator se zatresao od gromoglasnog pljeska. Da nije bila u kolicima, većina auditorija skočila bi na noge.

Opatica se probila tik do bine, ravno pred prosijedog govornika oštrih crta lica. Gorostas se skokom obrušio na nju i težinom je prikliještio na tlo. Kad sam potrčao prema njima, netko iz publike mi je podmetnuo štaku.

– JER AKO IH MI NE ZAUSTAVIMO… – nastavio je govornik kad se pljesak smirio.

Sapleo sam se i poletio u širokom luku. Pao sam ravno pred klupko koje su činili opatica i gorostas.

– O, pička ti mtrna… – proškrgutao je kestenjar kad ga je opatica koljenom šutnula u prepone, ali nije popustio stisak.

– NITKO NEĆE BITI SIGURAN!

– Futro, to nije… – rekao sam gorostasu.

Naše akrobacije privukle su pažnju govornika, a zatim i novinara. Bljeskovi bezbrojnih fotoaparata su me na trenutak zaslijepili. Govornik se na trenutak smeo, a onda upro prstom u našem smjeru.

– EVO IH! I U ZAAAAGREBU… NA GLAVNOM TRGU NACIJE…

Pokušao sam ustati, ali me ubod nečije štake u leđa prikovao natrag za pod.

– …SILUJU ČASNE SESTRE! – odjeknulo je s pozornice.

Šator se počeo tresti od topota bezbrojnih nogu i zvukova sudaranja invalidskih kolica.

– Da, da!… SILOVANJEEEE! – dopro je ženski glas ispod Futre, a opatica je zatim, poput zmije, spretno izmigoljila ispod Futre i otrčala iza bine.

– Polako ljudi, smirimo se! –  rekao je prosijedi govornik.

Ustali smo se i okrenuli jedan drugome leđa, očekujući napad Šatoraša koji su nas okružili. Zbog prijeteće Futrine figure oklijevali su prići bliže. More maskirnih uniformi, vodenastih, svinjskih očiju i šalova s uzorcima državnog grba valjalo se oko nas, ljeskajući se pod svjetlima televizijskih kamera i blicevima fotoaparata.

– Samo polako… – pomirljivo sam uzdigao ruke – …ja nisam s njim – pokazao sam glavom na Futru. Istovremeno, krajičkom oka spazio sam Hessa kako sjedi u invalidskim kolicima, odmah kraj kotla s kuhanim kobasicama. Snalažljivi gad.

– Smirimo se, ljudi… – mrmljao je ispod glasa govornik, dok su kockoglavi muškarci u crnim odijelima pokušavali ručerdama zakloniti objektive kamera.

– Izgleda da se ovdje događa sasvim neočekivani preokret… – govorio je u crveni mikrofon ćelavi reporter ispijenog lica, skrivenog iza prevelikih naočala – Izgleda da…

Dok su svi pogledi bili upereni prema meni i Futri, Hess je, misleći da ga nitko ne gleda, ustao iz kolica, odšetao do kotla s kobasicama i počeo ih trpati u džepove svoje prljave vijetnamke.

– ČUDO! – uskliknuo je govornik i pokazao na Hessa – ČUDO, DRAGI PRIJATELJI! ČUDO!

Kad ga je jedan od reflektora osvijetlio, Hess se okrenuo s upitnim izrazom lica.

– …braniteljski prosvjed dobiva jednu sasvim novu dimenziju… – naslađivao se reporter.

– TO JE ONO ŠTO TREBA HRVATSKOJ I TO JE ONO ŠTO SMO VAM DOVELI!

– …ovo je zanimljiv, da se blago izrazimo, potez PR mašinerije predsjedničkog kandidata… – nije se dao smesti reporter.

– ČASNA SESTRA MARIJA IZ MEĐUGORJA DOVELA JE KARIZMATIKA I NJEGOVOG UČENIKA… – reflektor je osvijetlio mene i Futru – …I PODARILA NAM ČUDO!

– …izgleda da predsjednički kandidat ipak ima neko objašnjenje… – znojio se reporter.

– BRANITELJ, KOJEG CRVENA VLADA ČETIRI GODINE NIJE MOGLA IZVADITI IZ KOLICA, PROHODAO JE VEČERAS, S NAMA!

Masa je, u klimaksu, počela izvikivati parole s rukama u zraku, a iz zvučnika se zaorila popularna koračnica. Prvi redovi, koji su nam do maloprije prijetili, dohvatili su Hessa i podigli ga na ruke.

– Aj zamnom, kuljavi… – promrmljao je Futro kroz osmijeh i popeo se na binu, a ja sam ga slijedio.

Glavonje u crnim odijelima krenule su prema nama, ali im je govornik rukom pokazao da ostanu gdje jesu.

– DRAGI PRIJATELJI! DRAGI HRVATI! DRAGI UČENICI! – miješao se govornik između nota koračnice – DONIJELI STE SVJETLOST U CRVENU TAMU! – uskliknuo je šireći ruke prema nama.

– …ovako nešto nisam vidio još od nogometnog prvenstva, onog nogometnog prvenstva… – brzao je reporter u mikrofon.

Futro je zakoračio naprijed i zagrlio govornika, široko se osmjehujući. Prišao sam govorniku s druge strane i stavio mu ruku na rame. Fotoaparati su ponovno zabljesnuli, a svi su pogledi usmjerili su se prema pozornici.

– …ovo je visokokvalitetan PR, u najboljem smislu te riječi, ovo je sigurna pobjeda… – prenosio je reporter bizarnu utakmicu.

Iskoračio sam ustranu i počeo planirati trasu za uzmak, pretpostavljajući da idila neće još dugo potrajati. Slušao sam kako govornikove kosti pucketaju u Futrinom zagrljaju dok je oduševljenje mase dosezalo vrhunac.

Futro je, ponesen ulogom karizmatika, krenuo ljubiti govornika. Jednom, dva puta, tri puta… A onda je nastao tajac. Ne primjećujući promjenu, Futro se, i dalje sa širokim osmijehom, leđima okrenuo publici, visoko podigao ruke i odrazio se s ruba pozornice u rulju, poput nezgrapne reinkarnacije Jima Morrisona.

Vlasnici namrštenih lica u prvim redovima, razmaknuli su se, a tišinu je proparalo samo Futrino iznenađeno “ROKENROL!?” kad je bubno leđima na prljavi asfalt. A onda ga je progutala gnjevna masa.

– Kakva noć! Kakvi tektonski preokreti u hrvatskoj politici! – urlao je zajapureni reporter u mikrofon.

– DRŠTE OVOG UPICANJENOG! – dreknuo je predsjednički kandidat pokazujući na mene, a ćelavci u crnim odijelima su me okružili.

Kad je masa je ispustila razdraganog Hessa, spremajući se na linč, šatorom je proparala tutnjava rafala automatskog oružja. Svi prisutni su instinktivno pognuli glave i stali kao ukopani.

– Niko da mrdne… – odjeknuo je ženski glas – …ili odoše izbori u TRI PIČKE MATERINE!

Na bini je stajala opatica, u rukama držeći strojnicu koja se još uvijek dimila. Uperila je cijev u govornika, koji se odmah počeo preznojavati.

– FUTRO! – viknula je.

– Ođe! – začulo se ispod rulje, koja se zatim razdvojila kao Crveno more pred Mojsijem. Futro se ustao, otresajući prašinu s rukava i u dva skoka se uspeo na pozornicu.

– Koldman! – viknula je i pogledala prema meni. Tek tada sam prepoznao to lice.

– …preokret za preokretom! Izgleda da se radi o terorističkom napadu… – siktao je potiho reporter unoseći se prisno u kameru.

– Slušajte… – zaustio je predsjednički kandidat prema opatici.

– NE! Ti slušaj! – pogledala ga je ledenim pogledom pa ispalila još par hitaca u strop šatora.

Zakoračio sam prema opatici, očekujući da se ćelavci razmaknu kao i maloprije Futri, ali ostali su ukopani. Licem sam udario u čelična prsa najbližeg.

– Ja sam s njima… – promrmljao sam, i pokazao na opaticu, popravljajući naočale.

Futro mi je pokazao srednji prst. Pogledao sam opaticu i slegnuo ramenima. Uzdahnula je.

– Okej, okej… ALO, ĆELAVCI! Pederko je s nama! Čistac! – rekla je i prijeteći zamahala Thompsonom.

Zid od crnih odijela se razmaknuo.

– …koalicija s LGBT udrugama, morate priznati da to nitko nije očekivao… – mljeo je i dalje reporter.

Opatica je skočila s bine i pokazala nam da je slijedimo.

– Ajmo! Razmak! – rekla je ljudima u crnom, držeći ih na nišanu.

Kad smo izašli iz šatora, rukom je posegnula u džep pa iz njega izvadila crnu plastičnu spravicu, veličine ručnog sata. Na gornjem dijelu uređaja pisalo je YAKUTSK.

– Dečki, upoznajte lokator za među-dimenzijski transporter. Do maločas je stanovao na ruci našeg prijatelja Kranka. U njemu su još uvijek Krankove posljednje koordinate – rekla je.

Futro i Hess su zaklimali glavom kao opčinjeni.

– Roberat, davaj transporter! – viknuo je Hess, a Futro mi je munjevitim pokretom istrgnuo transporter iz ruke. Prostor pred šatorom okupala je poznata plavičasta svjetlost.

– …izgleda da čudima nema kraja!… – iz šatora se čuo zapanjeni glas reportera.

– Idemo! – rekla je Veronika Arapović, popravila halju i uskočila u stup plavičaste svjetlosti, a mi smo je slijedili.

 

Frida Kahlo

delapidated

Nesumnjivo je postojao neki život prije ovoga.

Prije nego li se OKP trajno uselio u moj mozak. Neko Prije, kad su psovke bile nešto opasno i nešto što dobre djevojčice ne govore. Prije, kad imaš pet godina i majka ti dozvoli da joj šapućeš prostote na uho jer ti je došlo i svrbe te zabranjene riječi u ustima. Stara je bila stvarno super u tom vremenu, Prije.

Stara je imala sestru. Tetka.

Neudana, s Roy Orbison cvikerima. Profesorica glazbenog. Imala je jedno plavo oko a drugo smeđe. Plavo oko je bilo posljedica nezgode iz djetinjstva. Živo vapno. Cvikeri su joj bili štit od vanjskog svijeta. Kad je nosila leću u boji nitko ne bi primijetio.

Tetka je mirisala na mokru zemlju i dezodorans Lahor. Plavi ili smeđi. Imala je tijelo božice i brkove a la Frida Kahlo. Ja u to vrijeme nisam znala ništa o Fridi.

Imala je veliki koncertni klavir bez nogu u svojoj spavaćoj sobi. Imala je dečka koji je već tada bio star. Mislim da se zvao Zdenko. Bio je profesionalni rašljar. Jednako je zajebao nju kao i ljude kojima je tražio mjesto za bunar.

Tetka je voljela jeftine ljubavne romane. Djed ih je prezirao i nikad mu nije bilo jasno kako netko visoko obrazovan, kao ona, može čitati šund. Djed je volio Victora Hugoa i Zolu. Onda je otkrio Aralicu.

Krila je te romane pod tepihom svoje djevojačke sobe. Između starih drvenih dasaka brodskog poda. U to vrijeme su stanovali u staroj austrougarskoj vili.

Ljetovali smo na Hvaru.

Voljela se sunčati gola. Vukla me je na najudaljeniji dio stjenovite plaže. Koža mi je cvrčala na suncu dok sam čuvala stražu. Čak je i „čuvati stražu“ zvučalo pomalo glamurozno kad bi ona to izgovorila.

Zadatak se svodio uglavnom na upozorenje zviždukom ako vidim da tko dolazi. Ni ja je nisam smjela vidjeti golu. Imala je mali crni bikini s ružičastim kamenčićima. Nosila je maslinovo ulje u ambalaži Niveinog losiona. Još uvijek se sjećam mirisa kombinacije Bayer formule i domaćeg ulja.

Između stijenja je bila crvena zemlja. Sati provedeni u kopanju rupa u crvenoj glini usred ničega. I cvrčci. Imala sam 6 ili 7 godina. Ona je imala male lijepe grudi.

Udala se kasno, za lika čija je prva žena umrla od raka. Bio je lijep. Ne baš pametan. Imao je dva sina. Tukla ih je. Kučka. Udebljala se.

Izgubili smo kontakt. Dobila je rak i umrla. Tip baš nije imao sreće. Stara je, preturajući po njenim stvarima, našla gomilu notnih zapisa. Kompozicija. Šteta što u obitelji nitko nije glazbeno obrazovan da ih odsvira.

Godinu dana nakon pogreba učinilo mi se da je vidim kako sjedi na grani platana u ulici ispred stare kuće. Mahala je mršavim nogama, onakvim kakve je imala zadnji dan kad sam je vidjela u bolnici. Rekla je da me sanjala.

Dva dana kasnije vidjela sam je s otvorenim ustima dok je izdisala ispod neonske lampe. Ljuštura. Naočale su joj i dalje bile na licu.

Koliko nesigurnosti stane u jedan život?

Čovjek sa svim bolestima

bolesti

Nikad ne zvonim na vratima njegovog stana. Rekao je jednom: “Samo policija zvoni. Nemoj me plašiti.”

Zatekao sam ga kako sluša Bajagin Ruski voz, na repeat. Zgrbljen na svojoj ishabanoj drvenoj hoklici, klimnuo je glavom u pozdrav. Izvadio sam boce vina na stol.

“What have you been up to?”, pročitao je naglas s ekrana, “Šta da napišem fejsbuku? Pa, mogao bih, za početak, sve poslati u kurac…”, rekao je, istovremeno tipkajući.

“Bila plaća. Vrhunsko.” – rekao sam, kvrcajući noktom o jednu od boca.

“Pronašao sam još jednu”, rekao je, ignorirajući me. Opalio je rukom po mišu i zarotirao ekran prema meni.

Velikim fontom, preko cijelog ekrana pisalo je “GRČKA KUGA”, a ispod, manjim fontom, “simptomi”.

“Kaže: Slabovidnost, kratkotrajne flatulentne epizode, govorenje unatraške, prijapizam, gledanje haertea…”, pročitao je.

Bio je uvjeren da boluje od većine fatalnih bolesti, ali da ga niti jedna još nije uspjela ubiti. Kroz prošli tjedan bile su u igri par opskurnih vrsta raka, leukemija i skorbut. U petak sam mu donio kilogram limuna.

– “Vadičep?” – upitao sam.

Lijevim palcem pokazao je preko ramena, na jedinu ladicu u stanu.

Odšetao sam do nje i počeo rondati po hrpi besmislenog otpada u potrazi za vadičepom. Deseci jednokratnih upaljača, plastična ruka lutke, čavli, sve veličine, od najmanjih do onih za građevinske grede, prazne vrećice praška za pecivo, požutjele sličice iz čokolada Životinjsko carstvo, par sličica neznanih nogometaša iz osamdesetih godina, dva segmenta postera Samanthe Fox, jedan s licem, drugi s lijevom dojkom, pokazi za popust u željezničkom prijevozu; istekli, šake čačkalica razasute po dnu ladice, skrivene u sloju fine hrđe, par šaka kovanica iz nekih davno nepostojećih država, brošura Kako prestati pušiti za 10 dana, kombinirana kliješta, križni odvijač… I deseci liječničkih uputnica, raspoređenih u špagom brižljivo svezane snopove.

“Nema vadičepa”, rekao sam.

“Nabij čep odvijačem u bocu”, rekao je ne skrećući pogled s monitora, “Ili odbij grlo kombinirkama.”

Uzeo sam strujni ispitivač, zabio ga u pluteni čep i počeo vrtati.

Njegov crni mačak skočio mu je u krilo. On mu je nosom dodirnuo malu crnu glavu.

“Znaš što mi je najbolje kod mačaka? Ponašaju se kao kraljevi svijeta.”, rekao je.

I odmah promijenio temu.

“Novi svemiri stvaraju se i nestaju… Ovako”, rekao je i počeo puckati prstima svake sekunde, još uvijek zureći u monitor, “Bezbroj svemira, svake sekunde.”

Ustao se, ostavio mačka na stolu i odšetao do police s gramofonskih pločama. Izvukao je jednu od ploča iz omota i zafitiljio je kroz otvoren prozor. Pala je na maleni trg ispod i raspala se uz jedva čujan vinilni cvrkut. Uzeo je još jednu pa i nju bacio. Pa još jednu. Kad je izvadio šestu, uzviknuo je: “Cepelin! To ne ide!”, i pospremio je nazad u omot.

Utisnuo sam preostali fragment čepa u bocu i pružio mu je, a on je odustao od ploča.

“Ko ih jebe. Plastika”, rekao je i nagnuo.

Ostatak večeri pili smo vino, a mačak je šamarao optičkog miša.

Kad sam navečer odlazio, iza mojih leđa, po trgu znanog junaka, opet su počele prštati ploče. Da sam loš pisac, napisao bih da su se raspadale kao nekad neke, već odavno zaboravljene, ljubavi.

Potop (#7)

Zupanja, 18.05.2014 - Pogled iz zraka na katastrofalne i nezapamcene poplave na podrucju istocne Slavonije

Pogrbljeni, suhonjavi starčić, stajao je na tavanskom oknu i šutke nas promatrao. Par centimetara ispod okna, po zidu kuće šljapkala je mutna savska voda.

– Ajmo dida, gospe ti! Moraš sa nama! – rekao je Vedran.

Starčić je spustio guste, prosijede obrve.

– Barba, misli na svoju dicu, na unuke! Pa šta će ako im se did utopi?! – Vedran je bio uporan.

– Gospodine, moramo vas evakuirati, takva je zapovijed! – javio se Vlado, nastojeći zvučati autoritativno.

– A jeba ga ti, dida! Jesi mustra, a? – rekao je Vedran, šireći ruke.

Starčić se zagledao u suton, a zatim nam okrenuo leđa i odšetao u mrak tavana.

– A ća sad? – rekao je Vedran, rukom popravio svoju crvenu kacigu GSS-a i pljunuo u mutnu vodu..

Vlado ga je pogledao bez riječi, a zatim se okrenuo meni.

– Zvonac, de parkiraj nas bliže. Idemo unutra.

– Na zapovijed, gospodine naredniče! – rekao sam i u sebi opsovao.

“Zvonko, ti si sitan; ne zauzimaš puno mjesta u čamcu, a i odrasto si na Savi. Pakuj se, ideš sutra sa mnom!” – rekao je narednik prije šest dana. A onda su on i ona seljačina Gorčić, zastavnik, prasnuli u smijeh. Mislio sam da me zajebava. “Šta me gledaš, ujutro krećemo! Pakirung, bracika!”, rekao je svojim teškim osječkim naglaskom. Otkad smo stigli, svaki dan bilo je isto: njegova odurna njuška, retardirani tovar iz GSS-a, ukleta mutna vodurina, i tvrdoglavi seljaci po tavanima. A navečer, konzerva graha, vreća za spavanje i rojevi krvožednih komarica.

Lagano sam zavrnuo gas Selvi, a ona je zahripala i pogurnula gumenjak prema tavanskim vratima. Vedran se prihvatio za okvir, uskočio unutra i pružio ruku naredniku.

– Puu! Gospe ti! Ovdi se nešta pokvarilo! – rekao je, s kiselim izrazom lica. Povukao je narednika za ruku, a ovaj je doskočio na tavan.

– Zvonac, de dobaci…  Auh! Deda, pa šta to imaš tu?! – ispucao je narednik čim ga je zapahnuo tavanski zrak.

– Dida, đava te odnija, idemo! Nemoj mi tu ‘eroja glumit! – rekao je Vedran.

– Zvonac, dobaci mi maglajticu, idemo unutra. – rekao je narednik.

Gledao sam kako pripadnik GSS-a nestaje kroz tavanska vrata kućerka. Jedan od vojnika iz čamca ga je slijedio. Nedugo nakon toga, s tavana su odjeknuli krici užasa. A onda se na suton spustila teška tišina. Vojnik koji je ostao u čamcu par puta je drhtavim glasom zazvao kolege.

“Mali, budi pametan”, pomislio sam, “treba mi taj čamac.”

Zakoračio je ka pramcu i opet viknuo.

“Ne idi unutra, jebo ga…”, promrmljao sam.

Kad se približio oknu, u prsa ga je pogodila glava u crvenoj kacigi. Pao je na stražnjicu pa četveronoške uzmakao sve do motora, vrišteći od užasa. Vojna obuka nije ga pripremila na ovo. Motor je divlje zabrektao, ispuštajući gust oblak plavog benzinskog dima, a čamac je jurnuo u mom smjeru. Strpljivo sam čekao, zaklonjen dimnjakom. Kad je usporio između poplavljenih kuća, skočio sam s krova ravno na njega. Mali je bio toliko ukočen od straha da nije stigao reagirati. Dohvatio sam njegov službeni HS iz futrole na opasaču, repetirao ga i uperio mu cijev u beskrvno lice. Međunožjem mu se širila vlažna mrlja.

– B, b, b… – mladac je pokušao nešto zaustiti, drhtavom rukom pokazujući prema kući u daljini.

– Nikakvi Bad Blue Boysi sad! Nemamo vremena za navijačke pizdarije!

U daljini iza nas, crni obris ukazao se na oknu tavanskih vrata, pa pljusnuo u prljavu vodu.

– Vozi! – naredio je bradati neznanac u dugoj kožnatoj jakni.

Odvrnuo sam gas Selve do kraja. “Majko Božja! Šta se to događa?” – pomislio sam i rukom stegnuo krunicu oko vrata. Križ mi se usjekao u dlan.

– Brže to, mali! – viknuo je i uperio pištolj prema vodi, koja je, kao i nebo, postajala sve tamnija. Gledao sam kako se iza brazde koju je pravio čamac počinje stvarati još jedna. Nešto nas je pratilo, sijekući vodu. Tako su vodu sjekle velike štuke, kakve sam ocu pomagao izvlačiti. Dok ih je na udici vrtio oko čamca, divlje su se praćakale, pjeneći vodu. “Drži je, mali! Oće uteć!”, vikao bi tata u ribičkom zanosu.

Ali, ovo iza nas nije željelo pobjeći.

Željelo se približiti.

– Samo po plinu! – rekao je neznanac.

Dograbio je Vedranovu glavu, iz džepa izvadio ručnu bombu i nagurao je u mrtva usta.

– Bit će sve u redu – rekao je i brižno potapšao kacigu. Izvukao je osigurač iz bombe i zavitlao glavu u vodu. Na mjestu gdje je pala, Sava se uskomešala kao da vrije, a onda se začuo udar podvodne eksplozije.

– Miči se! – rekao je i odgurnuo me od kormila. Pod punim gasom, usmjerio je čamac prema tornjevima naftnih bušotina što su u daljini prkosno stršali iz vode.

U prsluku sam napipao signalnu raketu. “Dečki, ako šta zapne, samo ispucajte! Neko uvijek stražari pa ćemo doć! Ako treba i helikopterom!”, svako jutro nam je na brifingu tupio dozapovjednik GSS-a. Raketa mi se učinila kao dobra ideja. Bolja od druženja s ovim bradatim luđakom.

Kad smo pristali uz jedan od tornjeva, ugasio je Selvu pa iskočio na metalnu platformu.

– Iskači! Deda ne može unutra! – pokazao je prema unutrašnjosti građevine i krenuo u mrak.

Čim sam iskočio iz čamca, ispalio sam signalnu raketu. Zelena svjetlost obasjala je zahrđalu hidrauliku na platformi. S vrha platforme visjela je ploča s natpisom “YAKUTSK d. d.”

Neznanac je zastao i okrenuo se prema meni.

– Upravo si pozvao kolege u sigurnu smrt. Njihovo lako naoružanje ne vrijedi kurca. Ne možeš na tenk zračnom puškom… – zamislio se – Ali, možeš nečim jačim. Cezijem, recimo. – rekao je i nastavio hodati prema ulazu u građevinu. Slijedio sam ga u mrak.

– Cezijem?

– Piroforni metal… Koriste ga za podmazivanje svrdala. – pokucao je šakom po čeličnom stupu tornja.

Dok smo hodali, metalna konstrukcija poda nagrizena korozijom škripala je pod nama. Neznanac je svjetiljkom šarao od jednih do drugih vrata. Na samom kraju hodnika, stao je kao ukopan.

– Tu smo – rekao je i osvijetlio natpis na masivnim metalnim vratima.

“SKLADIŠTE OPASNIH MATERIJALA”

Iz džepa jakne je izvadio ključ i otključao lokot.

Čim se odmaknuo, vrata su se uz tresak otvorila, a kroz njih se promolila velika ćelava glava.

– Ajde, fala kurcu više! – zagrmio je ćelavi gorostas, saginjući se da ne zapne za okvir vrata – A vid’ mu braaa-deee! – dodao je, cereći se neznancu.

Iza gorostasovih leđa začula se psovka, a zatim je iz skladišta izašao još jedan neznanac. Bio je sličan onom prvom, ali puno niži i deblji. Izgledao je kao njegova karikatura. Čim je prošao kroz vrata, čovječuljak je povikao na bradonju.

– Krušnu li ti mrvu jebem, Roberat! Od podne smo unutra! Jebo te teleport! Još ga ne znaš naštelat kako treba? Znaš ti šta je bit unutra, u mraku, s ovim tu? – pokazao je na ljudeskaru – Ispuco sam sve viceve, i o pederima i o Bos… A šta ti je to? – zastao je i pokazao na neznančevu bradu – Modni Mačak te savjetovo?

Gorostas se savinuo u struku i prasnuo u smijeh. Robert je odmahnuo glavom u nevjerici.

– Samo se ti smij, Futro… Dok ste se vi u mraku držali za ruke i pričali viceve, ja sam za vama pospremao po Vukovaru. Al, zajebi to sad. Ovo je… – rekao je Robert i pokazao prstom na mene.

– Z-zvonko. – promucao sam.

– A đe je… –  upitao je Futro.

– Deda stiže, bez brige – rekao je Robert – Znaš da nikad ne ode gladan na spavanje.

Progutao sam knedlu.

Otišli smo do mjesta gdje sam ostavio čamac. Futro je stao kraj komandne ploče za hidrauliku i klepnuo je dlanom.

– To je ta! A sade nam još samo struje treba! Hess, idemo, šta se čeka!

–  U kurac! Uvijek sve ja moram! – pobunio se Hess.

– TI moraš!? – zagrmio je Futro – TI?! Ne pitaš kolko sam jarana JA moro namolt, JA moro ucijent, JA moro nalemat, sam da uruše tih dvjesto metara nasipa?!

– Pitaj ga tko je zaboravio prištekati kabel. Još dok je utičnica bila na suhom… – dobacio sam –  Inače, Hesko, moraš se skinuti gol, mokra odjeća bi te mogla odvući ravno do dna.

Hess je odmahnuo glavom i počeo se svlačiti. Bijele Xinban bokserice bile su mu zaflekane žutom mrljom.

– Bolja jaja prat, Heslija! – veselo mu je rekao Futro. S leđa je skinuo kožni ruksak pa iz njega izvadio kolut strujnog kabela. Kromirani utikač na jednom kraju kabela uštekao je u podnožje komandne ploče, a onaj na drugom kraju pružio je Hessu.

– Utičnica je ravno dolje, na potpornom stupu. Nema ni deset metara – nacerio sam se.

– Slobodno si izjebite gospođe majke – promrmljao je Hess i zavezao si kabel oko pasa.

– Roniš, jaro! – rekao je Futro i gurnuo ga s platforme.

Hess je, uz urlik negodovanja, pljusnuo u prljavu vodu i nestao ispod površine. Odmah zatim, njegova trolovska njuška izvirila je iz crne vode.

– Auh! Ladnu joj majku jebem! – viknuo je.

– Probaj disat pod vodom, kažu da je prva liga! – viknuo je Futro za njim, keseći se.

– …pas mater! – prosiktao je Hess i zaronio.

Strujni kabel počeo se lagano odmotavati s koluta.

– A, c… Ce… Cezij? – čuo sam glas iza leđa.

Blijed kao krpa, vojničić je drhtao, promatrajući nas razrogačenih očiju.

– Ova dvojica su gori od cezija. – rekao sam i pokazao na Futru.

– Šta Ceca? – pitao je Futro izgubljeno.

Odmahnuo sam glavom.

– Ma kakav cezij, mali… Ti isto vjeruješ u koješta.

– Šta je mali, ispričo ti upicanjeni da je vilenjak, a? – nasmijao se Futro vojniku, kažiprstima pokazujući na međunožje.

– Re… Rekao je da će…

– Da ću Dedu raznijeti cezijem – preskočio sam njegovo mucanje – Teoretski, i to je moguće, ali ovu su bušotinu zatvorili davno prije nego što je cezij ušao u komercijalnu uporabu. Službeno, bušotina je zatvorena jer je iz nje iscrpljena sva nafta. No, postoji i druga priča. Prema urbanoj legendi, bušotina je proglašena disfunkcionalnom jer su se na njoj počele događati čudne stvari. Neobjašnjivi kvarovi na strojevima bili su svakodnevni, a radnicima su se počele događati bizarne nesreće. Bilo je čak i mrtvih. Seljani su oko bušotine, a zatim i u selu, počeli viđati neobjašnjive pojave. Noću se po naselju čulo stenjanje, urlici i lupanje, koje kao da je dopiralo ispod zemlje. Tlo se svaki dan treslo, a posebice oko mjesnog groblja, gdje je u par navrata zemlja izbacila tek sahranjene pokojnike. Glasine su govorile da su naftaši svojim bušenjem uznemirili nešto zlo, skriveno duboko dolje. Neke priče su tvrdile da bušotina, zapravo, dopire do… Pa, do samog pakla. Uglavnom, kad su je zatvorili, stvari su se smirile i mještani su odahnuli. Sve dok se jednog dana u selu nije pojavio stranac. Zbog kojega smo i mi ovdje. Dakle, nakon zatvaranja bušotine, privučen glasinama o paklu, u selo je stigao…

– …Svinjski, jebo mu ja nanu! – Futro me prekinuo, cimajući kabel koji se prestao odmotavati – Opa! Bit će da je debeli ušteko!

– Svinjski? – upitao je Zvonko.

– Da… Josip Reptilović Svinjski. Mještanima se predstavio kao arheolog u mirovini. Stanovao je u selu, ali veliki dio svog vremena provodio je istražujući tlo oko bušotine, što su mještani znali, jer su ga često susretali napasajući blago po okolnim livadama. Nakon nekog vremena, zemlja je opet počela drhtati, još intenzivnije nego prije. Ponovno su se javili sablasni zvukovi i prikaze… I onda je Svinjski, pred optužbama razjarenih seljana da se bavi crnom magijom, točnije, pred njihovim vilama i sačmaricama, pobjegao u podzemlje, u samo srce bušotine. Seljani ga se, naravno, nisu usudili pratiti. U rovu je Svinjski napisao knjigu, koju je nazvao Doktrina besmisla. Radi se o nekoj vrsti, hm, gnostičkog evanđelja… Ili, kako se to danas popularno naziva, – pročistio sam grlo i snizio glas – sotonizam.

Zvonko je, gledajući me otvorenih usta, gnječio krunicu oko vrata.

– Priča ide dalje: Naime, kako bi pospješio prodaju knjige, Svinjski je sklopio ugovor s, hm… S vragom. Osobno. Jedini uvjet koji je morao ispuniti, bio je taj da prvi primjerak knjige ukoriči u ljudsku kožu. Oderanu sa žive osobe. A Svinjski, koji je takav da bi i svoju rođenu majku zajebao, je kožu oderao s leša, pribavljenog na lokalnom groblju… S Dedinog leša.

Začulo se pljuskanje vode, a Zvonko je usplahireno poskočio, i dalje rukom stežući krunicu.

Hessova šiljasta glava promolila se iz muljevite vode. Ispljunuo je kvrgu blata i počeo pohlepno hvatati zrak.

– Tis zbilja probo disat dolj? – rekao je Futro cereći se i pružio mu ruku.

Hess je, drhtureći od hladnoće, opsovao nešto nerazumljivo, a Futro je naglo izmaknuo ruku.

– Jes ušteko? – upitao je Hessa, držeći ruku u zraku.

S vanjske strane građevine čuo se potmuo udarac o metalni zid, a građevina se zatresla.

– Vadi me odavde! – zavrištao je Hess.

– Sto posto si ušteko? A, pacove? – pitao je Futro sa zluradim smiješkom na licu.

– Dvjesto! Dvjesto majaka ću ti jebat ak me ne izvučeš!

Futro mu je pružio ruku, grleno se smijući, i jednim ga potezom izvukao iz vode. Okrenuo sam se opet Zvonku.

– Kad je Sotona otkrio prevaru, uskrsnuo je Dedu i poslao ga u potjeru za Reptilovićem… Ali, to je manje važno. Važnije je da Svinjski duguje Futri dvadeset tisuća maraka… I meni petsto kuna. To je otprilike to.

– I šta sad? – pitao je vojnik.

– Sad ćemo mu pustiti Dedu unutra. Zajedno s vodom, za bolji šus. – prokašljao je Hess, a iz usta mu je frcnuo punoglavac – Ako je još uvijek dolje.

– A, sad… Roken rol! – rekao je Futro, odšetao do kontrolne ploče i savio koljena u polu-čučanj – Hoo-ruk! – viknuo je, i skočio. Zrak je proparao njegov glasan prdac, miješajući se sa zvukom popuštanja šava na hlačama. U padu je svoju čitavu težinu prebacio na lakat i njime odalamio po releju na konzoli. Strujni udar odbacio ga je na stražnjicu.

Prljave neonke lijeno su bljesnule u život, obasjavajući korozijom izjeden, metalni kostur naftne platforme. Negdje ispod površine začulo se grebanje masivnog metalnog mehanizma i platforma se počela tresti. Gigantski mjehuri zraka prokuljali su na površinu vode.

– Kaaaa-kva ke-njaaa-ža! – viknuo je Futro, ustajući.

– Još samo da u WC-u nauči puštati vodu… – šapnuo je Hess.

– E, a sad: Mamac! – rekao sam, namignuo Hessu, i elegantno gurnuo Zvonka preko ruba. Crna voda ga je na trenutak progutala. Kad je izronio, počeo je vrištati, mlatarajući rukama.

Futro je došetao do ruba platforme.

– Šta mu je? Ne zna plivat? – upitao je.

Hess i ja smo se pogledali.

Na površini vode, vrtlog je postajao sve veći, pohlepno gutajući vodu.

Kad je Zvonko primijetio tamni obris koji je počeo kružiti oko njega, prestao je lamatati. Snažnim trzajem, demon ga je povukao pod površinu, a zatim su obojica nestala u proždirućem kovitlacu.

Šutjeli smo i gledali divovski odvod kako prazni poplavljeni bazen istočne Slavonije.

– Znate šta me najviše brine? – upitao je Hess tiho.

– Šta bolan? – rekao je Futro.

– Govno uvijek ispliva.

Posao

fog

– Prava zimska noć. Hladna i prazna – promuklim glasom rekao je oniži, trbušasti muškarac, trljajući dlan o dlan.

– Robića mi prvog riješi. – rekao je njegov visoki sugovornik i pogladio plavi brk.

Kad je Radničkom prostrujao ledeni sjeverac, obojica su uvukli glave dublje u ovratnike.

– Bez brige. Ujutro je prvi na redu.

Sa suprotne strane ulice, neki klošar je krenuo prema njima. Prekoračao je travnjak, obišao grupicu vozača Eko taksija i došetao ravno ispred njih dvojice. Lice mu je bilo skriveno ispod kapuljače.

– Sori dečki, imate kunu? – rekao je istrošenim, hrapavim glasom, ispuhujući sapu ispod kapuljače.

– Imam cigaretu. – rekao je brkati i pružio mu upaljač na kutiji crvenog Marlbora.

– Fala, ne pušim.

– Vidiš, i ja prestajem.

– Okej, onda mogu uzet upaljač, ke ne?

Debeljko je pogledao neznanaca poluotvorenih usta, kao da se sprema nešto progovoriti.

Brko je potvrdno zaklimao glavom. Beskućnik je uzeo upaljač, zahvalio se i odšetao dalje. Davor ga je pratio pogledom. Kad mu se obris istopio u magli, počeo je odmahivati glavom.

– Moj Mladene, ovaj grad je baš posto rasadnik munjara… I koji će mu kurac upaljač?

Brko je pročistio grlo.

–  Da potpali pakao.

– Da potpali… Šta?

– Pakao. Pakao se ugasio. Od ove zime. Kužiš?

Debeljko je zaklimao glavom hineći da razumije.

– Samo mi riješi Robića. Prvog.

– Baš ga voliš, ha?

– Obožavam – odgovorio je Mladen ironično, odmahnuo rukom u pozdrav pa krenuo prema parkiralištu.

– Ja sam parkiral tu, u podzemnoj – dobacio je Davor, ali se Mladen pravio da ga nije čuo.

Kad je kroz maglu nazreo svoju zlatnu Hondu Civic, daljinskim je otključao vrata. Prišao je automobilu i potegao kvaku. Čim je otvorio vrata, svjetlo u kabini obasjalo je neznanca na suvozačkom sjedištu. Lice mu je bilo skriveno kapuljačom.

Mladen je instinktivno poskočio unazad.

– HEJ! – viknuo je, ruku odignutih u vis.

– Spusti te ruke, izgledaš kao idiot. – rekao je neznanac patronizirajućim tonom i gestom mu pokazao da uđe.

Mladen je spustio ruke i oprezno prišao vratima.

– Sjedi. – rekao je neznanac, pokazujući na suvozačko sjedište.

Mladen je, nepovjerljivo se klateći, sjeo u automobil.

– Zatvori vrata, boga mu! – rekao je neznanac nervozno.

Mladen ga je poslušao, a svjetlo u kabini se ugasilo. Neko vrijeme su sjedili u tišini.

– Novčanik mi je u kaputu – rekao je.

– Tvoj novčanik mi neće pomoći – rekao je neznanac, kresnuo upaljač i spustio kapuljaču. Slabašna svjetlost obasjala mu je lice.

– Vi!? – iznenađeno je rekao Mladen.

– Kad neće Muhamed brdu… – rekao je neznanac i pogurao naočale s debelim retro okvirima natrag uz nos.

– Gospodine, vjerujte mi, ujutro sam vas prvog htio obići.

Neznanac je ugasio upaljač.

– Ujutro? – rekao je iz mraka – Svi to kažu. Pa, i ja sam, moram ti priznati. Ali, moj Mladene, predugo sam te čekao. Ne znam što si mislio. Da ću te zauvijek čekati? Da ću ja čekati, dok se ti udostojiš doći? – nastavio je neznanac oštro.

– Gospon Robić, sutra smo vas prvog htjeli obići, kunem vam se.

– Prvoga?

– Kad vam kažem! Davor nije htio, ali sam ga uvjerio da baš vi morate biti prvi, i da odmah ujutro…

– Ne zanima me! – odsjekao ga je Robić – Imao si priliku biti pošten!

– Ma kad vam kažem! Evo, možemo i sad! Sad ću ja Davora nazvati! Ne moramo sutra! Sad smo pričali o tome! Gore na parkiralištu, kunem vam se!

– Sad; sutra, sad; sutra! Mladene, nisi platio godinu dana! Godinu dana sam te čekao!

– Gospodine, molim vas, radi se o samo jednoj pje…

Robić ga je zaustavio otvorenim dlanom, a ovaj je zašutio.

– Moj Mladene! U pravu si! Ta jedna pjesma koju si odsvirao na svadbi i nije nešto strašno. Jedna kao nijedna, kako mnogi znaju reći. Ali, recimo, imam još jednu: Onu na terasi hotela u Živogošću. I to su 3 kune meni iz džepa, moj Mladene. Ali, to je tek početak… Primio sam na stotine dojava iz Kontrole: Hoteli po cijelom Jadranu, moj Mladene, i to sa samo jednom pjesmom. Svi su samo jednu odsvirali. Samo jednu. Godišnjice braka, umirovljenički plesnjaci, godišnjice mature, male i velike, rođendani, imendani, Božići, Nove Godine… I pazi ti ovo, povrh toga, još povrh toga su mi neki nazovi-pisci uzeli Morgen, i kao da je njihov, nagurali ga u neku svoju petparačku, potpuno bezveznu, nevažnu priču! Koju je pročitalo, ne znam, koliko stotina ili tisuća ljudi? Kontrola će mi javiti točan broj. I to je 3 kune. Ali, po komadu! A to su deseci tisuća, moj Mladene! Iz mojeg džepa! Mojeg! Sinatra je umro na Beverly Hillsu, a ja nemam ni za Daruvarske toplice! Pljačkaši na sve strane! Zar je toliko teško biti pošten? – završio je Robić, bijesno mašući rukama, kao Hitler u svom govorničkom grču.

Mladen je šutio, pognute glave, a Robić je nastavio mirnijim glasom.

– Da ne duljim, moj odvjetnik je već napisao tužbu. Vidimo se na sudu. – završio je naprasno, zadovoljno pljesnuo dlanovima, nabacio kapuljaču na glavu, izašao iz auta pa nestao u magli.

Mladen je, čela naslonjenog na volan, neko vrijeme sjedio u tišini, lupkajući prstima po hladnom volanu. Zatim se naslonio u sjedištu i teško uzdahnuo.

– Jebem ti tantijeme krvave… – rekao je kroz izdah i pokrenuo automobil.

Uljez

uljez

“I call them cosmic animals”, rekao je slijepac kojeg sam vidjela ispred poštanskog ureda i uperio svoj špičasti vučji nos u mom smjeru.

Pitam se samo kako me je nanjušio?

Mažem majonezu na tost. Mislim da je prošla noć totalno uništila moje osjetne pupoljke jer ništa nema okus. Peti stout u birtiji pod imenom Cobblestone je valjda bio kritična točka. Ili onih drugih pet limenki od pola litra ispijenih u stanu. Imam kapacitet. Ne patim od mamurluka, srećom. Nije mi trebao ni onaj viski. Od viskija se raznježim. Rekla bih čak da postanem putena… Mrzim tu riječ.

Jutro je bilo ružičasto. Prespavala sam na tuđem kauču jer sam propustila zadnji tramvaj doma. N. je bio divno društvo. Ja sam drobila gluposti i strah me da na kraju večeri nije pogledom dobacio vlasniku kauča nešto u stilu “O’š jebat to?”

Nadam se da nije.

Od trave postanem paranoična i nije mi jasno zašto je želio piti sa mnom.

Trust no one.

Prije dva tjedna bio je Švabo. Ista situacija. Neki mazni pogledi i nepotrebna grljenja i dva poljupca u vrat, dovoljno rizično da se zapitaš oko namjera.

Zvala sam ga u kino. Rekao je da sam slatka, da mu se sviđaju moje tenisice i to sve, ali da bi odlazak u kino mogao zakomplicirati stvari.

Možda ne voli Kubricka.

Rekla sam N.-u da smo svi pomalo zasićeni svojim životima. Htjela sam zapravo reći kako nam je svima prokleto dosadno. A i plašim se njegove žene pa nisam htjela poslati poruku jutros da vidim kako je.

Odspavala sam dva sata u svojoj iznajmljenoj sobi.

Sanjala sam kornjače.

U stvari, sanjala sam kako gazim po kornjačama, kako im lomim oklope golim rukama, kako ih lupam ogromnim maljem.

Silovatelj

Turkey-Protest_Horo-13

Tog su mu dana na vrata zakucala dva policajca. Rekli su da je osumnjičen za silovanje i da mora poći s njima. Bez razmišljanja, upitao ih je “Je li ovo skrivena kamera?”, a zatim se od srca nasmijao.

Kako su oba policajca zadržala ozbiljne izraze lica i on je skinuo osmijeh sa svoga. Nekoliko trenutaka je šutio, a onda se nakašljao i rekao im: “Samo da se obučem”.

Putem je, u policijskom automobilu, razmišljao o princes krafnama. I o tome kako nije bio sa ženom već tri godine. Čak ni sintetičkom. Nadao se da će sve biti brzo gotovo. Nije htio propustiti finale svoje omiljene TV serije, “Nuklearne tenzije”. Inteligentno napisana i prekrasno odglumljena, iako stara već preko stotinu godina, zadržala je svježinu i originalnost. U posljednjoj epizodi glavni junak, Fragilni, konačno je trebao doznati tko stoji iza financiranja zle megakorporacije Yakustk Clone Systems i, što je još važnije, tko je naručio ubojstvo njegova šogora… A nakon toga sigurno slijedi urnebes: Zamišljao je kako Fragilni uzima stvar u svoje ruke i pokaže korporacijskim gadovima čija majka crnu vunu prede.

Iz snatrenja ga je prekinuo glas jednog od policajaca.

– Ljeto lagano kopni… A depresija se vraća – rekao je zamalo pjesničkim zanosom, zamišljeno gledajući kroz prozor – Jučer sam se obrijao britvicom, nakon nekih pet godina. Žena voli. Greška. Imam nježnu kožu. Poput bebe. Lice mi se osulo prištevima… A u glavi inkarnacija kaosa. A lijepo sam joj rekao što će biti. – rekao je policajac pjesnik.

Njegov kolega se bezglasno nacerio.

Automobil je manevrirao kroz bujicu peticionaša koji su vikali i pogrdno se kesili, prislanjajući lica na prozorska stakla. Ispijeni mladac, klateći se s vrha ljudske piramide, bučio je kroz megafon.

– …i zato broj nuklearki mora rasti! – proparao je zrak zastrašujuće visokim tonom. Crni Lagerfeldov kožuh zaplesao mu je na leđima od gromovitog pljeska.

S druge strane policijskog kordona, zakrabuljeni plinskim maskama, urlali su pripadnici Zelenih, radikalnog vojnog odjela Kontrole. Na čelu grupe stajao je kontroverzni dr. Koldman, nekada Nadzornik, a danas vođa Zelenih.

Bio je gol do pasa, s rukama prekriženim na prsima, a iz filtera plinske maske virila mu je pripaljena cigareta, njegov zaštitni znak. Zbog mutacije na plućima morao je konstantno pušiti, jer drugačije nije mogao apsorbirati kisik iz zraka. Za njega je cigaretni dim bio život. U medijima se znao našaliti na svoj račun: “Ja sam gorljivi protivnik pušenja, antialkoholičar i predvodnik Zelenih… Koji ne može preživjeti bez dvije kutije dnevno.”

Koldman je podigao ruke u zrak, a Zeleni su izbljuvali kišu limenki na peticionaše.

– Mladež… – rekao je sjetnim glasom policajac pjesnik.

Kad se automobil zaustavio pred zgradom Kontrole, policajci su Vladimira uveli na stražnji ulaz, a zatim ga proveli nizom stepeništa koja su išla čas gore, čas dolje, bez ikakvog pravila. Napokon su se zaustavili na polovici dugog mračnog hodnika. Jedan od policajaca pokazao mu je prstom na otvorena vrata u dnu hodnika iz kojih je dopirala sterilna bijela svjetlost, a zatim su se obojica okrenuli i nestali putem kojim su ga dopratili.

Kad je ušao u svjetlost, u omalenoj prostoriji pozdravilo ga je nasmiješeno lice mlade žene koja je sličila vrani. Digitalne tapete na zidu iza nje bile su oslikane uzorkom pješčane plaže, koji mu se odnekud učinio poznatim.

Kreštavi glas zagrebao mu je po bubnjićima.

– Samo izvolite, Namjesnik vas očekuje! – pokazala je na neugledna metalna vrata u sjeni jedne od palmi.

Iza vrata dočekala ga je prostorija barem pet puta veća od prethodne. Zaudarala je po cigaretnom dimu.

Za masivnim drvenim stolom sjedio je morbidno pretio čovjek. Na prvi pogled, Vladimiru se učinilo kao da je spojen s foteljom, čineći s njom neku vrst organizma. Njegove sitne oči, skrivene ispod bujnih obrva koje su ličile na dva dabrova krzna, svjetlucale su kroz polumrak dimom ispunjene sobe. Nakrivio je glavu i promatrao Vladimira neko vrijeme, a onda glomaznom rukom okrenuo pješčani sat na stolu. Sitna zrnca silicijske prašine počela su curiti u donji, prazni spremnik.

– Ja sam, ali to već i znate, Oblasni Namjesnik. – ljudeskara je konačno prozborila, teško dišući. Zatim je otvorio ladicu stola, iz nje izvadio četkicu za zube i gurnuo je u usta.

Iduću minutu ili više, Vladimir je šutio, čekajući da ga Namjesnik nešto upita, ili barem optuži. No, on je tek četkao zube zureći u pješčani sat.

– Zašto… – zaustio je Vladimir, ali ga je Namjesnikov uspravni dlan odmah zaustavio. Zatim je pokazao masivnim kažiprstom na pješčani sat.

Kad su i zadnja zrnca pala u donji spremnik, Namjesnik se silovito nakašljao, te ispljunuo pjenu u mjedenu pljuvačnicu pored stola.

– Nemojte nikada pušiti. Ako i pušite, prestanite… – rekao je i pročistio grlo – No? Da čujem vašu verziju… – rekao mu je, a zatim dohvatio svilenu oblasnu zastavu s koplja iza njegovih leđa i njome obrisao prevelike usne koje su mu provirivale iz nabujalih obraza.

– Moju verziju čega? – upitao je Vladimir začuđeno.

– Niste ovdje zbog silovanja, to znate i sami… Tu ste jer me zanima vaš odnos s dr. Koldmanom. – objasnio je Namjesnik koncizno i onda zabacio glavu unazad, trgnuvši čašicu tekućine za ispiranje usta.

– Pa, znam ga s televizije, on je vođa Zelenih… Zar ne? –  upitao je Vladimir zbunjeno, a Namjesnik ga je pogledao i, mućkajući vodicu u ustima, potvrdno zaklimao glavom. Dok su mu se glomazni obrazi nadimali kao podbraci žaba u parenju, pružio je debele ruke ispred sebe i njima napravio gestu kao da vrti imaginarno klupko.

Vladimiru nije preostalo ništa drugo nego izmisliti nešto u hodu. Grad je vrvio bizarnim glasinama o Namjesnikovoj gladi za dobrom pričom.

– Pa, sve je počelo… – počeo je Vladimir nesigurno – …ovdje, u Kontroli.

Namjesnik je odigao obrve, a oči su mu zasjajile znatiželjom.

– Radio sam u trećoj, miješanoj smjeni… Zajedno s mutantima. Otporni su na toksična isparenja pa opslužuju starije modulatore, većinom Liptauere iz serije 380, koji znaju biti nezgodni. Taj potez donio nam je popriličnu uštedu na plinskim maskama. – završio je Vladimir.

Namjesnik se zavalio dublje u naslonjač, i dalje mućkajući tekućinu monstruoznim ustima. Kad je arhaični interfon ispred njega počeo zvoniti, isključio ga je pritiskom na tipku, gestikulirajući Vladimiru da se ne obazire.

– Sve je počelo prije otprilike godinu dana – nastavio je Vladimir – dok sam s dr. Koldmanom radio u Kontroli. Predložio mi je da dođem kod njega na večeru. Rekao je da njegova sintetička supruga pravi fantastične knedle, ali…

Začulo se jako kucanje, zamalo udaranje, po vratima ureda.

Namjesnik se nagnuo nad pljuvačnicu, i dalje ispirući usta, pa značajno podigao lijevi kažiprst, a desnim pritisnuo tipku interfona.

– Gospodine Namjesniče? – zakriještala je tajnica.

Namjesnik se trznuo i promašio pljuvačnicu, a zatim se približio interfonu.

– Ljudmila, ako me tko traži, nema me! – rekao je oštro, boreći se s porivom da podrigne.

– Gospodine namjesniče, a vaš sastanak s Fertilnim? – rekla je Ljudmila.

“Fertilnim?”, pomislio je Vladimir, preko ramena gledajući u vrata.

– Nema me! – dreknuo je Namjesnik u interfon i otpustio tipku, a zatim se obratio Vladimiru.

– Nastavite, molim vas.

Vladimir nije uspio nastaviti priču jer su se vrata ureda treskom otvorila, a kroz njih je uletio zajapureni čovječuljak nalik tvoru. Na njegovoj sitnoj pojavi isticalo se upalo, garavo lice, zategnuto u bijesnoj grimasi, s kojega je stršao nesrazmjerno velik nos.

Nervozno se zaklimao na petama i zavrtio glavom, skenirajući ured svojim teleskopskim očima, koje je na kraju zaustavio na Namjesniku.

– Imam i ja tajnicu! Znam ja šta znači “nema ga”! – urliknuo je, a zatim uhvatio zalet i skočio na Namjesnikov stol kao buha na psa.

Začuđeni Vladimir se odmaknuo od stola, zajedno sa stolicom.

Fertilni se dva puta okrenuo oko svoje osi, poput baletana, dograbio Namjesnika za kragnu košulje i unio mu se u lice.

– Primiri se, Fertilni… Hajde, sjedni i poslušaj priču, baš smo počeli – rekao mu je Namjesnik mirno.

– Da se PRIMIRIM? – Fertilni je bijesno viknuo, odmahujući glavom lijevo-desno, kao da prati teniski meč. Vladimiru se učinilo kako pri svakom prolazu preko mreže na sredini imaginarnog igrališta, nos Fertilnom sve više nalikuje na mlohavi muški ud.

– DA SE PRIMIRIM!? – zavrištao je opet Fertilni i zaustavio glavu. Njegov nos, sada potpuno transformiran u muško spolovilo objesio mu se preko usana. Otpuhnuo ga je i pogledao Namjesnika, koji mu je odvratio mrkim pogledom.

– Sranje samo što nije procurilo kroz gaće, a ti… Ti slušaš PRIČE!

Namjesnik je podigao svoje dabrovske obrve.

– Peticionaši uzimaju zalet! Zeleni kažu da ih neće moći zadržati još dugo! Moramo im baciti nekakvu kost, i to ne danas, nego jučer! – izvrištao je Fertilni.

– Znam, Ferti, sve znam. Zato sam ja Namjesnik, a ti si… – odmjerio je Fertilnog – Što god već jesi.

– I, šta sad? Misliš opet izvući Šatrovca iz rukava? Pogledaj kroz prozor! – rekao je Fertilni, pa okrenuo glavu prema prozoru. Zaškiljio je svojim teleskopskim očima, zumirajući pogledom prema razularenoj rulji ispred zgrade i pljesnuo rukama, a monitor smješten u zidu ureda preuzeo je video signal iz njegovih očiju.

Sobu je na par sekundi ispunila neugodna tišina, dok su Vladimir i Namjesnik gledali kako Fertilnom nos erektira, pokazujući prema govorniku. Govornik je vitlao svojim Lagerfeldovim kožuhom, nošen leđima sljedbenika, poput rock zvijezde na vrhuncu slave. Ovacije razularene mase čule su se do ureda.

– Gledaj ga! Eto ti tvog Šatrovca! – prosiktao je Fertilni, upirući nosom prema govorniku – Prodao nas je i prešao na njihovu stranu!

– Tužno, istinito, ali nevažno… – odmahnuo je rukom Namjesnik.

– Nevažno!? Ti si skroz prolupao… – Fertilni se stišao – Nemamo više nikoga. – rekao je razočarano.

Namjesnik se zagonetno nasmijao, pa pokazao prema Vladimiru.

– Imamo njega – rekao je.

– Njega?! – zatečeno je upitao Fertilni.

– Da, njega. Fertilni, upoznaj Vladimira…

Fertilni je produljio ruku sve do Vladimira.

– Fertilni… – promrmljao je preko volje, pa dodao – Specijalne operacije, kodiranje i dekontaminacija.

Vladimir je prihvatio njegovu ruku i protresao je.

– Vladimir… Vladimir Ratnik, Kontrola. – rekao je.

– Vladimir je… – prekinuo ga je Namjesnik – …naš ponosni radnik samoupravljač, održavatelj iz treće smjene, odlikovani pripadnik Zelenih, osobni pouzdanik dr. Koldmana i, pazi sad, moj Fertilni, ljubavnik Šatrovčeve supruge!

Fertilni ga je značajno pogledao.

– Ljubavnik žene Proktora Šatrovca?! – Fertilni je upitao, razrogačivši oči.

– Ne vlastitom voljom, naravno – rekao je Namjesnik, a onda nastavio Fertilnom – A sjećaš li se svih onih tjedana koje je Šatrovac provodio “na terenu”, još dok je radio kod nas?

Fertilni se zlurado nasmiješio.

– Doduše, i Šatrovčeva supruga ima svoju verziju ireverzibilnih intervencija, ako znaš što mislim… – rekao je Namjesnik pa namignuo.

– Ali ja nisam… – Vladimir se pokušao uključiti u razgovor, ali Namjesnik ga je prekinuo.

– I ne samo to, – rekao je – nego je još i trudna!

Fertilni je, zajapuren, svojim ljubičastim nosom-penisom upro u plafon, svo vrijeme mašući rukama poput uzbuđene šiparice.

– A to nerođeno dijete, mogu ti samo kazati da vrlo nalikuje našem prijatelju ovdje – rekao je Namjesnik pa ispružio dlanove prema Vladimiru.

– Nikakvo ja dijete… – opet je pokušao kazati Vladimir, ali ga je Namjesnik ušutkao prijekornim pogledom.

– A sa Šatrovcem… – nije se dao smesti Namjesnik – Bio je prilično blizak. Štoviše, toliko blizak da ga je Vladimir jednom počastio knedlama… A nakon toga je od njega naručio, pazi sad, ubojstvo vlastitog šogora! – slavodobitno je završio namjesnik.

– Ubojstvo šogora?! – kriknuo je Fertilni, hvatajući se s obje ruke za glavu.

Namjesnik je podigao dokument sa stola i pružio ga Fertilnom.

– Evo, potpisao je priznanje! – nasmiješio se Namjesnik.

– Ali, ja, ja… – zamucao je Vladimir, a zatim se pribrao, ustao se sa stolice i počeo vikati – Priča koju sam vam krenuo pričati uopće nema veze sa Šatrovcem, zaboga! I ne poznajem ga! Bila je to samo priča! Čista, obična… – dospio je reći Vladimir, a onda je počeo krkljati, pokušavajući iskašljati produljeni prst koji mu je Fertilni gurnuo u grkljan.

– To ovisi o onome koji piše priču, zar ne, silovatelju? – rekao je Namjesnik, a zatim se nasmijao pa razdragano klepnuo Fertilnog po leđima.

Fertilni ga je pogledao s divljenjem i zagurao prst još dublje u Vladimirovo ždrijelo.

– Svaki put… – rekao je Fertilni.

– Svaki put. – odgovorio je Namjesnik i na stolu, pod nogama Fertilnog, preokrenuo pločicu od brušenog aluminija sa svojim imenom.

S druge strane pločice, pisalo je “Yakustk Clone Systems”.

Terapija

960x540

Iza debelih tamnih oblaka u retrovizoru, izlazak sunca se potajice spremao eksplodirati. Na okretištu Dubrava, zelena svjetla tri semafora bezvoljno su se probijala kroz zimsku maglu.

Zubima je premjestio nezapaljenu cigaretu na suprotni kraj usta i zagrizao filter.

Jedan za drugim, semafori su zatitrali žuto. Kad su se umirili u grimizu crvene, ubacio je u prvu i prignječio papučicu gasa. Praćen urlicima raspomamljenog motora, automobil je presjekao Aveniju Gojka Šuška.

“Zadnji, deveti dan, je krucijalan”, u glavi je čuo uspavljujući, beskarakterni glas dr. Vragovića, “nakon njega, smatrajte se izliječenim.”

Otpustio je papučicu i nastavio kliziti praznom Maksimirskom, još jače žvačući filter. Pod svjetlima dežurne pumpe, siluete tinejdžera doručkovale su pivo. Prve jutarnje ptice, još uvijek sumrakom obojane u crno, letjele su od jednog do drugog anoreksičnog stabla.

Proučio je svoje tamne podočnjake u retrovizoru.

“Većina pacijenta odustane već nakon trećeg dana. Vi mi se činite kao ustrajna osoba”, opet je čuo doktora, “a metoda je vrlo jednostavna. Instalirat ću vam ovu aplikaciju na telefon, iznimno je važno da uvijek znate gdje ste s terapijom”.

Skinuo je pogled s retrovizora i spazio žensku figuru u daljini.

Hodala je s rukama ispod pazuha. S glave uvučene duboko u krzneni ovratnik kaputića, ravna plava kosa padala joj je preko leđa. Bujnom stražnjicom koja se skrivala ispod minice zanosila je blago udesno, na stranu čizmice s odlomljenom potpeticom.

Prešao je na tramvajsku prugu i nastavio gmizati pored nje, spuštenog prozora. Kad je stala, nagazio je na kočnicu.

Kratko je pogledala prema njemu. Ispod lijevog oka imala je masnicu.

– Ne radim – rekla je osorno. Izvadila je mobitel iz minijaturne torbice, pogledala u ekran i opsovala, a zatim nastavila šepati.

Pomilovao je gas i sustigao je. Pogledala ga je prezrivo.

– Ne radim, jebote! Ordinacija je zatvorena! – rekla je, upirući prstom u prepone.

– Možda trebaš prijevoz? – rekao je pomirljivo.

– O, Isusa ti! NE RA-DIM! Pogotovo ne za jebeni prijevoz… – okrenula mu je leđa i počela pretresati torbicu, a zatim iz nje izvukla kutiju Benstona. Kad je vidjela da je prazna bijesno ju je zgužvala i bacila na pločnik, a zatim krenula probosti preostalom potpeticom. Promašila je kutiju i pogodila asfalt. Potpetica se od siline udarca odlomila i otkotrljala na kolnik.

– PA, JEBEM TI MATER! – opsovala je u nebo, šireći ruke.

– Tramvaji kreću tek za pola sata… Ne tražim ništa. – rekao je mirno.

Pogledala ga je, još zadihana od srdžbe.

– Ti to ozbiljno?

– Ozbiljno. Osim ako te ne čeka dečko. – rekao je i pokazao prstom na obližnje parkiralište.

Pogledala je preko ramena. Skriven iza parkiranog kombija, promatrao ih je neznanac u crnoj kapi.

Odmahnula je glavom u nevjerici i ušla u automobil.

– Bolje Mercedes nego kombi… – rekla je, više za sebe.

Potjerao je automobil dalje, gledajući je krajičkom oka. Izvadila je šminku iz torbice, spustila suvozačko ogledalo i krenula puderom prekrivati podljev na licu. Negdje blizu Kvatrića, pospremila je šminku, pogledala u cigaretu u njegovim ustima i onda hitrim pokretom posegnula prema njoj.

Ne skidajući pogled s ceste, zgrabio joj je ruku tik prije nego li je uspjela dohvatiti cigaretu.

– Živčenjak, a? – rekla je i povukla ruku natrag u krilo.

Iznenada se nagnuo preko njenih koljena prema pretincu.

– Hej! – viknula je, poskočivši u sjedištu.

– Opusti se. – rekao je i otvorio pretinac.

Izuzev crvene kutije Marlbora, jednokratnog upaljača i nekoliko razbacanih kovanica, unutrašnjost je bila potpuno prazna. Naprasno je dohvatila kutiju i pripalila cigaretu, pohlepno udišući dim, a zatim mu pružila upaljač.

– Ne pušim – odmahnuo je glavom.

– A, da? Otkad?

– Otkad sam shvatio da me neće ubiti – rekao je i zazvučao dobro samome sebi.

Nastavili su prema Langovom trgu u tišini, prolazeći kraj perača ulica koji su dreždali svojim strojevima. Iz njihovih bijelih bezvoljnih lica ispod kapuljača izlazio je dah kojeg je zimsko jutro odmah ledilo.

– Tebe još nisam vidjela u smjeni – rekla je iznenada, opuškom pripaljujući novu cigaretu.

Pročistio je grlo i usporio pred zelenim svjetlom semafora. Kad je počelo treptati, dodao je gas i prošao kroz crveno. Pojurili su ususret zelenom valu koji je, semafor po semafor, postajao crven.

Okrenula se u sjedištu i kucnula tirkizno lakiranim noktom po zatamnjenom pregradnom staklu.

– Daj, spusti malo ovaj prozor – rekla je.

Žuto svjetlo semafora namignulo im je dok su sjekli Petrinjsku.

Pritisnuo je tipku na kontrolnoj ploči. Staklo se spustilo upravo kad je prostrijelio Zrinjevac kroz puno crveno.

– Viš ovu fleku, tu, na sredini? – dohvatila je retrovizor i namjestila ga kako bi i on mogao vidjeti zadnje sjedište. – E, to sam ti ja! Onaj kojega inače voziš, nuncij, ne, pravi squirt frik… Ako nisi novi, morao si me primijetiti – nastavila je – A novi si. Primjetila bi ja tebe…

Ignorirao ju je, hipnotiziran vožnjom. Crvene kugle semaforskih svjetala šarale su mu licem zaleđenim u slavodobitnoj grimasi.

Ponovno se uljuljkala u sjedalo i udahnula dim, gledajući pred sebe. Iz Gajeve, neki ofucani taksi kretao je u mutno jutro, bezbrižno siguran u svoje zeleno. Trznuo je volanom i u posljednji trenutak ga izbjegao, povukavši se u srednju traku.

Žar s cigarete pao joj je u krilo. Naprasito je odigla stražnjicu s kožnog sjedala i zategla minicu prema koljenima.

– Kurac! – opsovala je i otpuhnula pepeo.

Iz Preradovićeve su provirila kolica sakupljača boca. Raznijeli su ih desnim krajem automobila uz prasak.

Okrenula se i pogledala kišu limenki koja je zasula cestu iza njih.

– Jebote! Da si mu vidio facu! – rekla je.

Nastavio je voziti bez riječi.

Pred Gundulićevom, počeo je usporavati. Duboko je udahnuo i prešao suhom šakom preko lica.

– Kaje sad? Kad si se već zaletil, trzneš me do Črnomerca? Dalje mogu sama – pogledala je na sat – …ak mi ostaviš dvanaest kuna za prvi Stenjevečki bus.

Dok su prelijetali Trg maršala Tita zatvorio je oči. Šum motora dopirao iz daljine kao umiruća pjesma sirena.

– Požuri, zbrisat će mi bus, pa ću se smrznuti tamo… – rekla je, prenuvši ga iz snatrenja – Ko pička! – nasmijala se.

Kolona ljudi s problemima stajala je u desnoj traci pred Klinikom za dječje bolesti u Klaićevoj. Tip u kapuljači, s djetetom u rukama i histeričnom ženom za vratom, nije stigao zatvoriti vrata Golfa.

Trznuo je volanom udesno. Vrata su odletjela uvis kao da su izrađena od kartona.

– Ho ho ho, jebote… – zaroktala je, a krupne sise poskočile su joj ispod majice sa šljokicama – Mislim da nuncij više voli kad pušiš – rekla je, i pokazala vrškom cigarete prema mjestu na kojem je do maloprije stajao Mercedesov znak.

Zakrenuo je pod pravim kutem, ravno na Republike Austrije, a onda se ukopčao na Ilicu.

– Ziher neš dim? – upitala je, gurnuvši mu zapaljenu cigaretu pred lice.

– Ne pušim, otkad sam… – zastao je kad mu je slatkasta aroma dima ispunila nosnice. Odavno sažvakani filter raspao mu se u ustima, a ostatak mlohave cigarete ispao mu je u krilo.

– Znam. Ponavljaš se… – rekla je, ozbiljnog izraza lica – Zato prolaziš kroz crveno? Misliš da će te to ubiti?

Trznuo se i nastavio zuriti ravno.

– I? Kak ide? – bila je uporna – Mislim, umiranje… Ha?

Nije odgovorio.

– Intelektualci… Najteža sorta, jebote – nasmijala se i spustila mu ruku na bedro.

Šaka joj je bila topla, gotovo vrela. Odmaknuo joj je ruku, iako mu je prijao dodir.

– Mama te nije voljela, ha? – upitala je, smijući se – Ajde, Miki, kad si tako sjeban dat ću ti džabe! Jedan kurac više-manje…

Nagazio je na kočnicu.

Automobil je zavrludao preko tri trake i zaustavio se tik do nogostupa.

Nagnuo se preko nje i otvorio suvozačka vrata.

– Izađi.

– Okej, okej… Šta se, koji kurac, odma ljutiš… Moraš na jutarnje pušenje nunciju, a?

Otvorila je pretinac, pokupila kovanice i cigarete pa izašla.

– Ak se predomisliš… – rekla je i bacila improviziranu posjetnicu na sjedalo. Poljubila je zrak prema njemu, zalupila vratima i krenula prema okretištu.

Skupio je razmrvljene ostatke cigarete iz krila, otvorio prozor i bacio ih na mokri asfalt.

Njena masna stražnjica bibala se kroz žućkastu maglu javne rasvjete.

Mahnula je vozaču autobusa da je pričeka. Nećkao se par metara, a onda je presudio dekolte. Zaustavio je autobus i otvorio vrata.

Dok je pretrčavala preko terminala, sa zapada ju je u punoj brzini udario autobus za Malešnicu.

Na trenutak se zalijepila za glomazni vjetrobran, ostavila na njemu mrlju od kose i krvi, a onda nestala pod masivnim kotačima. Kad se autobus zaustavio, dva Cigančića su dotrčala iz magle. Hitro su pokupili rasute kovanice i zatim nestali iza javnog zahoda.

Dok je gledao u zgnječenu, rasformiranu cigaretu na vlažnom asfaltu, tišinu je prekinuo alarm podsjetnika na mobitelu. Izvadio ga je iz džepa i pritisnuo tipku.

Na crnoj pozadini ekrana bijelim slovima pisalo je “Dan 1”.

Podesio je retrovizor, otkopčao prvi gumb košulje i stavio kolar. Zatim je otvorio i ostale prozore, pustio ostatak dima u vlažno jutro i krenuo prema nuncijaturi.

Supruga i majka

teddy

„Svi ćemo umrijeti“ – rekla sam suprugu, praveći balone od sapunice igračkom naše kćeri. Nisam bila posebno tužna ili nešto. Tek sam to rekla.

Ali puno sam razmišljala o tome.

Dok sam prala rublje. Ili bacala smeće. Dok sam ribala tvrdoglavi kamenac oko slavine. Dok sam otvarala poluprazan hladnjak. Dok sam otvarala prozor da izračim miris svog omiljenog parfema, kojeg sam isprobala u trgovini samo zato jer je rekao da ga od njega boli glava.

Parfem mi se još uvijek sviđa, iako ga on mrzi.

Dan nekako uvijek nađe načina da me podsjeti na P.

Ponekad je to fragment sna kojeg se ne mogu otresti, ponekad je onaj sjebani tip na biciklu koji se stalno vozi po susjedstvu. Mogla bi se zakleti da je šizofrenik, ali svejedno me razljuti.

Moj prijatelj bi to nazvao projekcijom neugode.

Pretpostavljam da su ludi ljudi uspješniji u takvim stvarima.

P. je također lud. Neprestano blebeće o chemtrailsima i cijepljenju. Nema pojma kako izgleda vanjski svijet, ali internet ga je naučio svemu što bi trebao znati.

Prestala sam pričati s njim nedugo nakon što je rekao da se holokaust nije dogodio. Ludi, ludi svijet. A opet – svi ćemo umrijeti.

U prvom razredu osnovne škole, moj jedini prijatelj bio je dječak, prilično nalik onom smrdljivom iz P.-ovog razreda, o kojem mi je jednom pričao. Tipičan otpadnik.

Bio je siromašan, a majka je napustila njega i oca.

Od svega, sjećam se samo da je imao taj strašno smiješan pulover sa žutim medvjedićem.

I tako, prije dvije godine potražila sam ga na internetu. I našla ga.

Sav je sjeban i tužan. Pretužan.

A, najgora stvar, svi ti klinci što su ga u školi maltretirali, a bili su prilično brutalni, nekako su mu ostali u lijepom sjećanju.

Bit će da je dobra osoba. Samo je tako prokleto tužan. Bijedan.

Nekako mislim da je i on šizofrenik. Bio je previše opsjednut bogom… Ali na razini kulta. Ako me razumijete. Isus spašava i takva sranja.

Još uvijek mi ne ide iz glave taj njegov pulover.

Tajne

TETRRF-00013265-001

Ima lice mehaničara a ne prodavača skupih automobila.

Šutljiv tip.

Možda je na poslu već iskoristio kapacitet svoje elokventnosti i šarma. Ili je samo zbunjen u društvu žena.

Parfem mu miriše kao krema za sunčanje.

Trudim se olakšati nelagodu bez obzira na bizarnu prirodu ovog susreta. Čak sam nekako prijateljski raspoložena dok čupkam travu ispod svojih tenisica i grickam jabuku.

Izgleda starije nego što je rekao. Pripisujem to mentalitetu i lošoj genetici.

Moj prijatelj Vinnie tvrdi da žene moraju imati tajnu, da ih to čini poželjnijima.

Ja baš i nemam nekih tajni.

Mehaničar prekida šutnju rečenicom “Vidiš, tu u parku je križ, dolazio je i papa XY godine”.

Pitam ga kako zna.

Kaže “pa bio sam tamo”.

– Zar nisi ateist? – pitam.

“Jesam”, odgovori i zarumeni se.

Jednostavnom računicom dolazim do zaključka da laže i za svoje godine, ali u ovom trenutku ja sam zadnja osoba koja bi trebala moralizirati oko toga što je istina a što laž.

Uostalom, koristim ga za inspiraciju. Literarni predložak za priču koju sam ti obećala.

A možda mi je samo dosadno i usamljena sam u ovom gradu. Životi ljudi nakon tridesete su čudni.

U trbuhu mi ključa od jeftinog cidera.

On vozi skupa kola. Lijepo je vidjeti grad iz automobila.

Htjela sam mu reći da je ok što je išao gledati Papu i sve to. Da sam i ja išla na jebeni Žnjan. Ne toliko radi Pape koliko zbog toga što je Julijana imala kutiju bijelog Ronhilla i što smo dobili opravdane sate.

Ali sam licemjerno šutjela. Padala je kiša i bilo je kasno za povlačenje.

Slagao je i vlastito ime. Našla sam ga kasnije među uposlenicima M&G. Na slici se smiješio. Preda mnom nije.

Ako žene moraju imati tajne, valjda moraju i muškarci.