Uljez

uljez

“I call them cosmic animals”, rekao je slijepac kojeg sam vidjela ispred poštanskog ureda i uperio svoj špičasti vučji nos u mom smjeru.

Pitam se samo kako me je nanjušio?

Mažem majonezu na tost. Mislim da je prošla noć totalno uništila moje osjetne pupoljke jer ništa nema okus. Peti stout u birtiji pod imenom Cobblestone je valjda bio kritična točka. Ili onih drugih pet limenki od pola litra ispijenih u stanu. Imam kapacitet. Ne patim od mamurluka, srećom. Nije mi trebao ni onaj viski. Od viskija se raznježim. Rekla bih čak da postanem putena… Mrzim tu riječ.

Jutro je bilo ružičasto. Prespavala sam na tuđem kauču jer sam propustila zadnji tramvaj doma. N. je bio divno društvo. Ja sam drobila gluposti i strah me da na kraju večeri nije pogledom dobacio vlasniku kauča nešto u stilu “O’š jebat to?”

Nadam se da nije.

Od trave postanem paranoična i nije mi jasno zašto je želio piti sa mnom.

Trust no one.

Prije dva tjedna bio je Švabo. Ista situacija. Neki mazni pogledi i nepotrebna grljenja i dva poljupca u vrat, dovoljno rizično da se zapitaš oko namjera.

Zvala sam ga u kino. Rekao je da sam slatka, da mu se sviđaju moje tenisice i to sve, ali da bi odlazak u kino mogao zakomplicirati stvari.

Možda ne voli Kubricka.

Rekla sam N.-u da smo svi pomalo zasićeni svojim životima. Htjela sam zapravo reći kako nam je svima prokleto dosadno. A i plašim se njegove žene pa nisam htjela poslati poruku jutros da vidim kako je.

Odspavala sam dva sata u svojoj iznajmljenoj sobi.

Sanjala sam kornjače.

U stvari, sanjala sam kako gazim po kornjačama, kako im lomim oklope golim rukama, kako ih lupam ogromnim maljem.

Silovatelj

Turkey-Protest_Horo-13

Tog su mu dana na vrata zakucala dva policajca. Rekli su da je osumnjičen za silovanje i da mora poći s njima. Bez razmišljanja, upitao ih je “Je li ovo skrivena kamera?”, a zatim se od srca nasmijao.

Kako su oba policajca zadržala ozbiljne izraze lica i on je skinuo osmijeh sa svoga. Nekoliko trenutaka je šutio, a onda se nakašljao i rekao im: “Samo da se obučem”.

Putem je, u policijskom automobilu, razmišljao o princes krafnama. I o tome kako nije bio sa ženom već tri godine. Čak ni sintetičkom. Nadao se da će sve biti brzo gotovo. Nije htio propustiti finale svoje omiljene TV serije, “Nuklearne tenzije”. Inteligentno napisana i prekrasno odglumljena, iako stara već preko stotinu godina, zadržala je svježinu i originalnost. U posljednjoj epizodi glavni junak, Fragilni, konačno je trebao doznati tko stoji iza financiranja zle megakorporacije Yakustk Clone Systems i, što je još važnije, tko je naručio ubojstvo njegova šogora… A nakon toga sigurno slijedi urnebes: Zamišljao je kako Fragilni uzima stvar u svoje ruke i pokaže korporacijskim gadovima čija majka crnu vunu prede.

Iz snatrenja ga je prekinuo glas jednog od policajaca.

– Ljeto lagano kopni… A depresija se vraća – rekao je zamalo pjesničkim zanosom, zamišljeno gledajući kroz prozor – Jučer sam se obrijao britvicom, nakon nekih pet godina. Žena voli. Greška. Imam nježnu kožu. Poput bebe. Lice mi se osulo prištevima… A u glavi inkarnacija kaosa. A lijepo sam joj rekao što će biti. – rekao je policajac pjesnik.

Njegov kolega se bezglasno nacerio.

Automobil je manevrirao kroz bujicu peticionaša koji su vikali i pogrdno se kesili, prislanjajući lica na prozorska stakla. Ispijeni mladac, klateći se s vrha ljudske piramide, bučio je kroz megafon.

– …i zato broj nuklearki mora rasti! – proparao je zrak zastrašujuće visokim tonom. Crni Lagerfeldov kožuh zaplesao mu je na leđima od gromovitog pljeska.

S druge strane policijskog kordona, zakrabuljeni plinskim maskama, urlali su pripadnici Zelenih, radikalnog vojnog odjela Kontrole. Na čelu grupe stajao je kontroverzni dr. Koldman, nekada Nadzornik, a danas vođa Zelenih.

Bio je gol do pasa, s rukama prekriženim na prsima, a iz filtera plinske maske virila mu je pripaljena cigareta, njegov zaštitni znak. Zbog mutacije na plućima morao je konstantno pušiti, jer drugačije nije mogao apsorbirati kisik iz zraka. Za njega je cigaretni dim bio život. U medijima se znao našaliti na svoj račun: “Ja sam gorljivi protivnik pušenja, antialkoholičar i predvodnik Zelenih… Koji ne može preživjeti bez dvije kutije dnevno.”

Koldman je podigao ruke u zrak, a Zeleni su izbljuvali kišu limenki na peticionaše.

– Mladež… – rekao je sjetnim glasom policajac pjesnik.

Kad se automobil zaustavio pred zgradom Kontrole, policajci su Vladimira uveli na stražnji ulaz, a zatim ga proveli nizom stepeništa koja su išla čas gore, čas dolje, bez ikakvog pravila. Napokon su se zaustavili na polovici dugog mračnog hodnika. Jedan od policajaca pokazao mu je prstom na otvorena vrata u dnu hodnika iz kojih je dopirala sterilna bijela svjetlost, a zatim su se obojica okrenuli i nestali putem kojim su ga dopratili.

Kad je ušao u svjetlost, u omalenoj prostoriji pozdravilo ga je nasmiješeno lice mlade žene koja je sličila vrani. Digitalne tapete na zidu iza nje bile su oslikane uzorkom pješčane plaže, koji mu se odnekud učinio poznatim.

Kreštavi glas zagrebao mu je po bubnjićima.

– Samo izvolite, Namjesnik vas očekuje! – pokazala je na neugledna metalna vrata u sjeni jedne od palmi.

Iza vrata dočekala ga je prostorija barem pet puta veća od prethodne. Zaudarala je po cigaretnom dimu.

Za masivnim drvenim stolom sjedio je morbidno pretio čovjek. Na prvi pogled, Vladimiru se učinilo kao da je spojen s foteljom, čineći s njom neku vrst organizma. Njegove sitne oči, skrivene ispod bujnih obrva koje su ličile na dva dabrova krzna, svjetlucale su kroz polumrak dimom ispunjene sobe. Nakrivio je glavu i promatrao Vladimira neko vrijeme, a onda glomaznom rukom okrenuo pješčani sat na stolu. Sitna zrnca silicijske prašine počela su curiti u donji, prazni spremnik.

– Ja sam, ali to već i znate, Oblasni Namjesnik. – ljudeskara je konačno prozborila, teško dišući. Zatim je otvorio ladicu stola, iz nje izvadio četkicu za zube i gurnuo je u usta.

Iduću minutu ili više, Vladimir je šutio, čekajući da ga Namjesnik nešto upita, ili barem optuži. No, on je tek četkao zube zureći u pješčani sat.

– Zašto… – zaustio je Vladimir, ali ga je Namjesnikov uspravni dlan odmah zaustavio. Zatim je pokazao masivnim kažiprstom na pješčani sat.

Kad su i zadnja zrnca pala u donji spremnik, Namjesnik se silovito nakašljao, te ispljunuo pjenu u mjedenu pljuvačnicu pored stola.

– Nemojte nikada pušiti. Ako i pušite, prestanite… – rekao je i pročistio grlo – No? Da čujem vašu verziju… – rekao mu je, a zatim dohvatio svilenu oblasnu zastavu s koplja iza njegovih leđa i njome obrisao prevelike usne koje su mu provirivale iz nabujalih obraza.

– Moju verziju čega? – upitao je Vladimir začuđeno.

– Niste ovdje zbog silovanja, to znate i sami… Tu ste jer me zanima vaš odnos s dr. Koldmanom. – objasnio je Namjesnik koncizno i onda zabacio glavu unazad, trgnuvši čašicu tekućine za ispiranje usta.

– Pa, znam ga s televizije, on je vođa Zelenih… Zar ne? –  upitao je Vladimir zbunjeno, a Namjesnik ga je pogledao i, mućkajući vodicu u ustima, potvrdno zaklimao glavom. Dok su mu se glomazni obrazi nadimali kao podbraci žaba u parenju, pružio je debele ruke ispred sebe i njima napravio gestu kao da vrti imaginarno klupko.

Vladimiru nije preostalo ništa drugo nego izmisliti nešto u hodu. Grad je vrvio bizarnim glasinama o Namjesnikovoj gladi za dobrom pričom.

– Pa, sve je počelo… – počeo je Vladimir nesigurno – …ovdje, u Kontroli.

Namjesnik je odigao obrve, a oči su mu zasjajile znatiželjom.

– Radio sam u trećoj, miješanoj smjeni… Zajedno s mutantima. Otporni su na toksična isparenja pa opslužuju starije modulatore, većinom Liptauere iz serije 380, koji znaju biti nezgodni. Taj potez donio nam je popriličnu uštedu na plinskim maskama. – završio je Vladimir.

Namjesnik se zavalio dublje u naslonjač, i dalje mućkajući tekućinu monstruoznim ustima. Kad je arhaični interfon ispred njega počeo zvoniti, isključio ga je pritiskom na tipku, gestikulirajući Vladimiru da se ne obazire.

– Sve je počelo prije otprilike godinu dana – nastavio je Vladimir – dok sam s dr. Koldmanom radio u Kontroli. Predložio mi je da dođem kod njega na večeru. Rekao je da njegova sintetička supruga pravi fantastične knedle, ali…

Začulo se jako kucanje, zamalo udaranje, po vratima ureda.

Namjesnik se nagnuo nad pljuvačnicu, i dalje ispirući usta, pa značajno podigao lijevi kažiprst, a desnim pritisnuo tipku interfona.

– Gospodine Namjesniče? – zakriještala je tajnica.

Namjesnik se trznuo i promašio pljuvačnicu, a zatim se približio interfonu.

– Ljudmila, ako me tko traži, nema me! – rekao je oštro, boreći se s porivom da podrigne.

– Gospodine namjesniče, a vaš sastanak s Fertilnim? – rekla je Ljudmila.

“Fertilnim?”, pomislio je Vladimir, preko ramena gledajući u vrata.

– Nema me! – dreknuo je Namjesnik u interfon i otpustio tipku, a zatim se obratio Vladimiru.

– Nastavite, molim vas.

Vladimir nije uspio nastaviti priču jer su se vrata ureda treskom otvorila, a kroz njih je uletio zajapureni čovječuljak nalik tvoru. Na njegovoj sitnoj pojavi isticalo se upalo, garavo lice, zategnuto u bijesnoj grimasi, s kojega je stršao nesrazmjerno velik nos.

Nervozno se zaklimao na petama i zavrtio glavom, skenirajući ured svojim teleskopskim očima, koje je na kraju zaustavio na Namjesniku.

– Imam i ja tajnicu! Znam ja šta znači “nema ga”! – urliknuo je, a zatim uhvatio zalet i skočio na Namjesnikov stol kao buha na psa.

Začuđeni Vladimir se odmaknuo od stola, zajedno sa stolicom.

Fertilni se dva puta okrenuo oko svoje osi, poput baletana, dograbio Namjesnika za kragnu košulje i unio mu se u lice.

– Primiri se, Fertilni… Hajde, sjedni i poslušaj priču, baš smo počeli – rekao mu je Namjesnik mirno.

– Da se PRIMIRIM? – Fertilni je bijesno viknuo, odmahujući glavom lijevo-desno, kao da prati teniski meč. Vladimiru se učinilo kako pri svakom prolazu preko mreže na sredini imaginarnog igrališta, nos Fertilnom sve više nalikuje na mlohavi muški ud.

– DA SE PRIMIRIM!? – zavrištao je opet Fertilni i zaustavio glavu. Njegov nos, sada potpuno transformiran u muško spolovilo objesio mu se preko usana. Otpuhnuo ga je i pogledao Namjesnika, koji mu je odvratio mrkim pogledom.

– Sranje samo što nije procurilo kroz gaće, a ti… Ti slušaš PRIČE!

Namjesnik je podigao svoje dabrovske obrve.

– Peticionaši uzimaju zalet! Zeleni kažu da ih neće moći zadržati još dugo! Moramo im baciti nekakvu kost, i to ne danas, nego jučer! – izvrištao je Fertilni.

– Znam, Ferti, sve znam. Zato sam ja Namjesnik, a ti si… – odmjerio je Fertilnog – Što god već jesi.

– I, šta sad? Misliš opet izvući Šatrovca iz rukava? Pogledaj kroz prozor! – rekao je Fertilni, pa okrenuo glavu prema prozoru. Zaškiljio je svojim teleskopskim očima, zumirajući pogledom prema razularenoj rulji ispred zgrade i pljesnuo rukama, a monitor smješten u zidu ureda preuzeo je video signal iz njegovih očiju.

Sobu je na par sekundi ispunila neugodna tišina, dok su Vladimir i Namjesnik gledali kako Fertilnom nos erektira, pokazujući prema govorniku. Govornik je vitlao svojim Lagerfeldovim kožuhom, nošen leđima sljedbenika, poput rock zvijezde na vrhuncu slave. Ovacije razularene mase čule su se do ureda.

– Gledaj ga! Eto ti tvog Šatrovca! – prosiktao je Fertilni, upirući nosom prema govorniku – Prodao nas je i prešao na njihovu stranu!

– Tužno, istinito, ali nevažno… – odmahnuo je rukom Namjesnik.

– Nevažno!? Ti si skroz prolupao… – Fertilni se stišao – Nemamo više nikoga. – rekao je razočarano.

Namjesnik se zagonetno nasmijao, pa pokazao prema Vladimiru.

– Imamo njega – rekao je.

– Njega?! – zatečeno je upitao Fertilni.

– Da, njega. Fertilni, upoznaj Vladimira…

Fertilni je produljio ruku sve do Vladimira.

– Fertilni… – promrmljao je preko volje, pa dodao – Specijalne operacije, kodiranje i dekontaminacija.

Vladimir je prihvatio njegovu ruku i protresao je.

– Vladimir… Vladimir Ratnik, Kontrola. – rekao je.

– Vladimir je… – prekinuo ga je Namjesnik – …naš ponosni radnik samoupravljač, održavatelj iz treće smjene, odlikovani pripadnik Zelenih, osobni pouzdanik dr. Koldmana i, pazi sad, moj Fertilni, ljubavnik Šatrovčeve supruge!

Fertilni ga je značajno pogledao.

– Ljubavnik žene Proktora Šatrovca?! – Fertilni je upitao, razrogačivši oči.

– Ne vlastitom voljom, naravno – rekao je Namjesnik, a onda nastavio Fertilnom – A sjećaš li se svih onih tjedana koje je Šatrovac provodio “na terenu”, još dok je radio kod nas?

Fertilni se zlurado nasmiješio.

– Doduše, i Šatrovčeva supruga ima svoju verziju ireverzibilnih intervencija, ako znaš što mislim… – rekao je Namjesnik pa namignuo.

– Ali ja nisam… – Vladimir se pokušao uključiti u razgovor, ali Namjesnik ga je prekinuo.

– I ne samo to, – rekao je – nego je još i trudna!

Fertilni je, zajapuren, svojim ljubičastim nosom-penisom upro u plafon, svo vrijeme mašući rukama poput uzbuđene šiparice.

– A to nerođeno dijete, mogu ti samo kazati da vrlo nalikuje našem prijatelju ovdje – rekao je Namjesnik pa ispružio dlanove prema Vladimiru.

– Nikakvo ja dijete… – opet je pokušao kazati Vladimir, ali ga je Namjesnik ušutkao prijekornim pogledom.

– A sa Šatrovcem… – nije se dao smesti Namjesnik – Bio je prilično blizak. Štoviše, toliko blizak da ga je Vladimir jednom počastio knedlama… A nakon toga je od njega naručio, pazi sad, ubojstvo vlastitog šogora! – slavodobitno je završio namjesnik.

– Ubojstvo šogora?! – kriknuo je Fertilni, hvatajući se s obje ruke za glavu.

Namjesnik je podigao dokument sa stola i pružio ga Fertilnom.

– Evo, potpisao je priznanje! – nasmiješio se Namjesnik.

– Ali, ja, ja… – zamucao je Vladimir, a zatim se pribrao, ustao se sa stolice i počeo vikati – Priča koju sam vam krenuo pričati uopće nema veze sa Šatrovcem, zaboga! I ne poznajem ga! Bila je to samo priča! Čista, obična… – dospio je reći Vladimir, a onda je počeo krkljati, pokušavajući iskašljati produljeni prst koji mu je Fertilni gurnuo u grkljan.

– To ovisi o onome koji piše priču, zar ne, silovatelju? – rekao je Namjesnik, a zatim se nasmijao pa razdragano klepnuo Fertilnog po leđima.

Fertilni ga je pogledao s divljenjem i zagurao prst još dublje u Vladimirovo ždrijelo.

– Svaki put… – rekao je Fertilni.

– Svaki put. – odgovorio je Namjesnik i na stolu, pod nogama Fertilnog, preokrenuo pločicu od brušenog aluminija sa svojim imenom.

S druge strane pločice, pisalo je “Yakustk Clone Systems”.

Terapija

960x540

Iza debelih tamnih oblaka u retrovizoru, izlazak sunca se potajice spremao eksplodirati. Na okretištu Dubrava, zelena svjetla tri semafora bezvoljno su se probijala kroz zimsku maglu.

Zubima je premjestio nezapaljenu cigaretu na suprotni kraj usta i zagrizao filter.

Jedan za drugim, semafori su zatitrali žuto. Kad su se umirili u grimizu crvene, ubacio je u prvu i prignječio papučicu gasa. Praćen urlicima raspomamljenog motora, automobil je presjekao Aveniju Gojka Šuška.

“Zadnji, deveti dan, je krucijalan”, u glavi je čuo uspavljujući, beskarakterni glas dr. Vragovića, “nakon njega, smatrajte se izliječenim.”

Otpustio je papučicu i nastavio kliziti praznom Maksimirskom, još jače žvačući filter. Pod svjetlima dežurne pumpe, siluete tinejdžera doručkovale su pivo. Prve jutarnje ptice, još uvijek sumrakom obojane u crno, letjele su od jednog do drugog anoreksičnog stabla.

Proučio je svoje tamne podočnjake u retrovizoru.

“Većina pacijenta odustane već nakon trećeg dana. Vi mi se činite kao ustrajna osoba”, opet je čuo doktora, “a metoda je vrlo jednostavna. Instalirat ću vam ovu aplikaciju na telefon, iznimno je važno da uvijek znate gdje ste s terapijom”.

Skinuo je pogled s retrovizora i spazio žensku figuru u daljini.

Hodala je s rukama ispod pazuha. S glave uvučene duboko u krzneni ovratnik kaputića, ravna plava kosa padala joj je preko leđa. Bujnom stražnjicom koja se skrivala ispod minice zanosila je blago udesno, na stranu čizmice s odlomljenom potpeticom.

Prešao je na tramvajsku prugu i nastavio gmizati pored nje, spuštenog prozora. Kad je stala, nagazio je na kočnicu.

Kratko je pogledala prema njemu. Ispod lijevog oka imala je masnicu.

– Ne radim – rekla je osorno. Izvadila je mobitel iz minijaturne torbice, pogledala u ekran i opsovala, a zatim nastavila šepati.

Pomilovao je gas i sustigao je. Pogledala ga je prezrivo.

– Ne radim, jebote! Ordinacija je zatvorena! – rekla je, upirući prstom u prepone.

– Možda trebaš prijevoz? – rekao je pomirljivo.

– O, Isusa ti! NE RA-DIM! Pogotovo ne za jebeni prijevoz… – okrenula mu je leđa i počela pretresati torbicu, a zatim iz nje izvukla kutiju Benstona. Kad je vidjela da je prazna bijesno ju je zgužvala i bacila na pločnik, a zatim krenula probosti preostalom potpeticom. Promašila je kutiju i pogodila asfalt. Potpetica se od siline udarca odlomila i otkotrljala na kolnik.

– PA, JEBEM TI MATER! – opsovala je u nebo, šireći ruke.

– Tramvaji kreću tek za pola sata… Ne tražim ništa. – rekao je mirno.

Pogledala ga je, još zadihana od srdžbe.

– Ti to ozbiljno?

– Ozbiljno. Osim ako te ne čeka dečko. – rekao je i pokazao prstom na obližnje parkiralište.

Pogledala je preko ramena. Skriven iza parkiranog kombija, promatrao ih je neznanac u crnoj kapi.

Odmahnula je glavom u nevjerici i ušla u automobil.

– Bolje Mercedes nego kombi… – rekla je, više za sebe.

Potjerao je automobil dalje, gledajući je krajičkom oka. Izvadila je šminku iz torbice, spustila suvozačko ogledalo i krenula puderom prekrivati podljev na licu. Negdje blizu Kvatrića, pospremila je šminku, pogledala u cigaretu u njegovim ustima i onda hitrim pokretom posegnula prema njoj.

Ne skidajući pogled s ceste, zgrabio joj je ruku tik prije nego li je uspjela dohvatiti cigaretu.

– Živčenjak, a? – rekla je i povukla ruku natrag u krilo.

Iznenada se nagnuo preko njenih koljena prema pretincu.

– Hej! – viknula je, poskočivši u sjedištu.

– Opusti se. – rekao je i otvorio pretinac.

Izuzev crvene kutije Marlbora, jednokratnog upaljača i nekoliko razbacanih kovanica, unutrašnjost je bila potpuno prazna. Naprasno je dohvatila kutiju i pripalila cigaretu, pohlepno udišući dim, a zatim mu pružila upaljač.

– Ne pušim – odmahnuo je glavom.

– A, da? Otkad?

– Otkad sam shvatio da me neće ubiti – rekao je i zazvučao dobro samome sebi.

Nastavili su prema Langovom trgu u tišini, prolazeći kraj perača ulica koji su dreždali svojim strojevima. Iz njihovih bijelih bezvoljnih lica ispod kapuljača izlazio je dah kojeg je zimsko jutro odmah ledilo.

– Tebe još nisam vidjela u smjeni – rekla je iznenada, opuškom pripaljujući novu cigaretu.

Pročistio je grlo i usporio pred zelenim svjetlom semafora. Kad je počelo treptati, dodao je gas i prošao kroz crveno. Pojurili su ususret zelenom valu koji je, semafor po semafor, postajao crven.

Okrenula se u sjedištu i kucnula tirkizno lakiranim noktom po zatamnjenom pregradnom staklu.

– Daj, spusti malo ovaj prozor – rekla je.

Žuto svjetlo semafora namignulo im je dok su sjekli Petrinjsku.

Pritisnuo je tipku na kontrolnoj ploči. Staklo se spustilo upravo kad je prostrijelio Zrinjevac kroz puno crveno.

– Viš ovu fleku, tu, na sredini? – dohvatila je retrovizor i namjestila ga kako bi i on mogao vidjeti zadnje sjedište. – E, to sam ti ja! Onaj kojega inače voziš, nuncij, ne, pravi squirt frik… Ako nisi novi, morao si me primijetiti – nastavila je – A novi si. Primjetila bi ja tebe…

Ignorirao ju je, hipnotiziran vožnjom. Crvene kugle semaforskih svjetala šarale su mu licem zaleđenim u slavodobitnoj grimasi.

Ponovno se uljuljkala u sjedalo i udahnula dim, gledajući pred sebe. Iz Gajeve, neki ofucani taksi kretao je u mutno jutro, bezbrižno siguran u svoje zeleno. Trznuo je volanom i u posljednji trenutak ga izbjegao, povukavši se u srednju traku.

Žar s cigarete pao joj je u krilo. Naprasito je odigla stražnjicu s kožnog sjedala i zategla minicu prema koljenima.

– Kurac! – opsovala je i otpuhnula pepeo.

Iz Preradovićeve su provirila kolica sakupljača boca. Raznijeli su ih desnim krajem automobila uz prasak.

Okrenula se i pogledala kišu limenki koja je zasula cestu iza njih.

– Jebote! Da si mu vidio facu! – rekla je.

Nastavio je voziti bez riječi.

Pred Gundulićevom, počeo je usporavati. Duboko je udahnuo i prešao suhom šakom preko lica.

– Kaje sad? Kad si se već zaletil, trzneš me do Črnomerca? Dalje mogu sama – pogledala je na sat – …ak mi ostaviš dvanaest kuna za prvi Stenjevečki bus.

Dok su prelijetali Trg maršala Tita zatvorio je oči. Šum motora dopirao iz daljine kao umiruća pjesma sirena.

– Požuri, zbrisat će mi bus, pa ću se smrznuti tamo… – rekla je, prenuvši ga iz snatrenja – Ko pička! – nasmijala se.

Kolona ljudi s problemima stajala je u desnoj traci pred Klinikom za dječje bolesti u Klaićevoj. Tip u kapuljači, s djetetom u rukama i histeričnom ženom za vratom, nije stigao zatvoriti vrata Golfa.

Trznuo je volanom udesno. Vrata su odletjela uvis kao da su izrađena od kartona.

– Ho ho ho, jebote… – zaroktala je, a krupne sise poskočile su joj ispod majice sa šljokicama – Mislim da nuncij više voli kad pušiš – rekla je, i pokazala vrškom cigarete prema mjestu na kojem je do maloprije stajao Mercedesov znak.

Zakrenuo je pod pravim kutem, ravno na Republike Austrije, a onda se ukopčao na Ilicu.

– Ziher neš dim? – upitala je, gurnuvši mu zapaljenu cigaretu pred lice.

– Ne pušim, otkad sam… – zastao je kad mu je slatkasta aroma dima ispunila nosnice. Odavno sažvakani filter raspao mu se u ustima, a ostatak mlohave cigarete ispao mu je u krilo.

– Znam. Ponavljaš se… – rekla je, ozbiljnog izraza lica – Zato prolaziš kroz crveno? Misliš da će te to ubiti?

Trznuo se i nastavio zuriti ravno.

– I? Kak ide? – bila je uporna – Mislim, umiranje… Ha?

Nije odgovorio.

– Intelektualci… Najteža sorta, jebote – nasmijala se i spustila mu ruku na bedro.

Šaka joj je bila topla, gotovo vrela. Odmaknuo joj je ruku, iako mu je prijao dodir.

– Mama te nije voljela, ha? – upitala je, smijući se – Ajde, Miki, kad si tako sjeban dat ću ti džabe! Jedan kurac više-manje…

Nagazio je na kočnicu.

Automobil je zavrludao preko tri trake i zaustavio se tik do nogostupa.

Nagnuo se preko nje i otvorio suvozačka vrata.

– Izađi.

– Okej, okej… Šta se, koji kurac, odma ljutiš… Moraš na jutarnje pušenje nunciju, a?

Otvorila je pretinac, pokupila kovanice i cigarete pa izašla.

– Ak se predomisliš… – rekla je i bacila improviziranu posjetnicu na sjedalo. Poljubila je zrak prema njemu, zalupila vratima i krenula prema okretištu.

Skupio je razmrvljene ostatke cigarete iz krila, otvorio prozor i bacio ih na mokri asfalt.

Njena masna stražnjica bibala se kroz žućkastu maglu javne rasvjete.

Mahnula je vozaču autobusa da je pričeka. Nećkao se par metara, a onda je presudio dekolte. Zaustavio je autobus i otvorio vrata.

Dok je pretrčavala preko terminala, sa zapada ju je u punoj brzini udario autobus za Malešnicu.

Na trenutak se zalijepila za glomazni vjetrobran, ostavila na njemu mrlju od kose i krvi, a onda nestala pod masivnim kotačima. Kad se autobus zaustavio, dva Cigančića su dotrčala iz magle. Hitro su pokupili rasute kovanice i zatim nestali iza javnog zahoda.

Dok je gledao u zgnječenu, rasformiranu cigaretu na vlažnom asfaltu, tišinu je prekinuo alarm podsjetnika na mobitelu. Izvadio ga je iz džepa i pritisnuo tipku.

Na crnoj pozadini ekrana bijelim slovima pisalo je “Dan 1”.

Podesio je retrovizor, otkopčao prvi gumb košulje i stavio kolar. Zatim je otvorio i ostale prozore, pustio ostatak dima u vlažno jutro i krenuo prema nuncijaturi.

Supruga i majka

teddy

„Svi ćemo umrijeti“ – rekla sam suprugu, praveći balone od sapunice igračkom naše kćeri. Nisam bila posebno tužna ili nešto. Tek sam to rekla.

Ali puno sam razmišljala o tome.

Dok sam prala rublje. Ili bacala smeće. Dok sam ribala tvrdoglavi kamenac oko slavine. Dok sam otvarala poluprazan hladnjak. Dok sam otvarala prozor da izračim miris svog omiljenog parfema, kojeg sam isprobala u trgovini samo zato jer je rekao da ga od njega boli glava.

Parfem mi se još uvijek sviđa, iako ga on mrzi.

Dan nekako uvijek nađe načina da me podsjeti na P.

Ponekad je to fragment sna kojeg se ne mogu otresti, ponekad je onaj sjebani tip na biciklu koji se stalno vozi po susjedstvu. Mogla bi se zakleti da je šizofrenik, ali svejedno me razljuti.

Moj prijatelj bi to nazvao projekcijom neugode.

Pretpostavljam da su ludi ljudi uspješniji u takvim stvarima.

P. je također lud. Neprestano blebeće o chemtrailsima i cijepljenju. Nema pojma kako izgleda vanjski svijet, ali internet ga je naučio svemu što bi trebao znati.

Prestala sam pričati s njim nedugo nakon što je rekao da se holokaust nije dogodio. Ludi, ludi svijet. A opet – svi ćemo umrijeti.

U prvom razredu osnovne škole, moj jedini prijatelj bio je dječak, prilično nalik onom smrdljivom iz P.-ovog razreda, o kojem mi je jednom pričao. Tipičan otpadnik.

Bio je siromašan, a majka je napustila njega i oca.

Od svega, sjećam se samo da je imao taj strašno smiješan pulover sa žutim medvjedićem.

I tako, prije dvije godine potražila sam ga na internetu. I našla ga.

Sav je sjeban i tužan. Pretužan.

A, najgora stvar, svi ti klinci što su ga u školi maltretirali, a bili su prilično brutalni, nekako su mu ostali u lijepom sjećanju.

Bit će da je dobra osoba. Samo je tako prokleto tužan. Bijedan.

Nekako mislim da je i on šizofrenik. Bio je previše opsjednut bogom… Ali na razini kulta. Ako me razumijete. Isus spašava i takva sranja.

Još uvijek mi ne ide iz glave taj njegov pulover.

Tajne

TETRRF-00013265-001

Ima lice mehaničara a ne prodavača skupih automobila.

Šutljiv tip.

Možda je na poslu već iskoristio kapacitet svoje elokventnosti i šarma. Ili je samo zbunjen u društvu žena.

Parfem mu miriše kao krema za sunčanje.

Trudim se olakšati nelagodu bez obzira na bizarnu prirodu ovog susreta. Čak sam nekako prijateljski raspoložena dok čupkam travu ispod svojih tenisica i grickam jabuku.

Izgleda starije nego što je rekao. Pripisujem to mentalitetu i lošoj genetici.

Moj prijatelj Vinnie tvrdi da žene moraju imati tajnu, da ih to čini poželjnijima.

Ja baš i nemam nekih tajni.

Mehaničar prekida šutnju rečenicom “Vidiš, tu u parku je križ, dolazio je i papa XY godine”.

Pitam ga kako zna.

Kaže “pa bio sam tamo”.

– Zar nisi ateist? – pitam.

“Jesam”, odgovori i zarumeni se.

Jednostavnom računicom dolazim do zaključka da laže i za svoje godine, ali u ovom trenutku ja sam zadnja osoba koja bi trebala moralizirati oko toga što je istina a što laž.

Uostalom, koristim ga za inspiraciju. Literarni predložak za priču koju sam ti obećala.

A možda mi je samo dosadno i usamljena sam u ovom gradu. Životi ljudi nakon tridesete su čudni.

U trbuhu mi ključa od jeftinog cidera.

On vozi skupa kola. Lijepo je vidjeti grad iz automobila.

Htjela sam mu reći da je ok što je išao gledati Papu i sve to. Da sam i ja išla na jebeni Žnjan. Ne toliko radi Pape koliko zbog toga što je Julijana imala kutiju bijelog Ronhilla i što smo dobili opravdane sate.

Ali sam licemjerno šutjela. Padala je kiša i bilo je kasno za povlačenje.

Slagao je i vlastito ime. Našla sam ga kasnije među uposlenicima M&G. Na slici se smiješio. Preda mnom nije.

Ako žene moraju imati tajne, valjda moraju i muškarci.

Liječnik

liječnik.jog

Na vratima ordinacije već je treći dan zaredom bila izvješena pločica s natpisom “Doktor je u posjeti”.

Mate se odmaknuo od ulaznih vrata i pogledao iznad natpisa “dr. Otto Glück” u tamne prozore stana.

– A, jeba te i dotur, nikad ga nema kad ti triba – promrmljao je razočarano.

Već se spremao otići, kad je začuo poznat glas iz podrumske ordinacije.

– Ja, ja… – rekao je doktor, a zatim znalački uzviknuo – Tehapija!

– Terapija? Gospe mi! – odgovorio mu je iznenađen ženski glas.

– Tee-hapija! – ponovio je doktor odlučno.

– Dottore, nije li valjda ono najgore? – rekla je žena.

“Ma nije li to…” – pomislio je Mate, pa provirio kroz odškrinut prozor.

Doktorova pogrbljena figura ocrtavala se u slabašnoj svjetlosti. Jednom rukom bio je oslonjen na štap, a drugom je držao rendgenski snimak ispred gole žarulje.

– Ah, dhaga Angelika, najgohe… Najgohe je kad bolest stigne, a nema fam tko pomoći, ja? Fi ste na vheme phonašli svog Medizinera. Herr Otto ima tehapiju za sve! – pobjedonosno je rekao, a njegove sitne oči zacaklile su se iza dioptrijskih naočala. Odšepao je prema podrumu. Prašnjave podne daske ugibale su se pod gumenim završetkom njegove drvene noge.

U suprotnom kutu ordinacije, Franz je u tišini tonuo u kožnu fotelju, pokušavajući zaviriti pod suknju pacijentice na visokom stolcu.

“Ma vidi ti furešte!”, pomislio je Mate, “I otac i sin!”.

Kad je Anđelka visoko prekrižila noge, Franz se namrštio, ustao iz fotelje i dohvatio rendgenski snimak sa stola. Primakao ga je debelim naočalama i odigao obrve, hineći interes.

Doktor je izronio iz mraka podrumske prostorije s neoznačenom bočicom u ruci.

– Efo, dhaga Angelika, ima doktoh Otto sve sa sfakoga… Pah Tableten ofoga i biti će naša Angelika phava Jungfer Frau.

– Spasite me dottore… Znate da je moj ćaća umra od ovoga, bog da mu grije prosti! – zajecala je Anđelka – Znala san! Znala san da to i mene čeka… Nadihali smo se mi toga đubra… Ća su nan učinili, đavli!

– Meine Liebe! – rekao je i teatralno joj poljubio nadlanicu – Tehapija, tehapija i zamo tehapija! Bit će sfe u hedu, ja? – potapšao ju je po leđima, spuštajući ruku.

– Najradije bi vas poljubila, dobri moj dottore – odgovorila je Anđelka, dlanovima otirući suze.

Franz se, još uvijek držeći snimak u rukama, nakašljao i neupadljivo nagnuo glavom naprijed. Doktor ga je kratko pogledao, a zatim se obratio Anđelki.

– Ja, ja… Ali – promrmljao je – ufijek na khaju ostane to fulgahno Geld pitanje… – dodao je, protrljavši prstima ruke prema njenom licu.

– Dottore! Jedino zlato koje imam – razjapila je čeljust – to van je ovo odi, četvorka i šestica, doli, livo, znate i sami da san van ostalo dala za ćaću, bog da mu grije prosti…

Doktor se nakratko uljudno nasmiješio, a zatim se, opet ozbiljna lica, okrenuo Franzu.

– Franz! Phiphemi Stomatologie! – rekao je Franzu ne skrivajući zadovoljstvo, pa se opet obratio Anđelki.

– Ja, dhaga Angelika, to su fam te thanzicijske zemlje. Phvo vas raspole, a onda neće platiti. C, c, c. – odmahnuo je glavom.

Doktor je ‘stomatologijom’ nazivao rabljeni ginekološki stolac u prašnjavoj konobi.

Franz se spustio u podrum i prišarafio žarulju u grlo na stropu. Žuta svjetlost obasjala je prašnjavi stolac na sredini sobe. Otpuhnuo je prašinu i maknuo požutjelo izdanje Kviris Palitra s poderanog tapecirunga. Doktor je godinama pomno pratio novine iz tranzicijskih zemalja, uglavnom tražeći članke o ekološkim katastrofama prouzročenima ljudskom greškom. Plodno tlo za ordiniranje. Kad su prije tri dana pakirali kufere, Franz mu je predložio Ukrajinu. Doimala se kao lijep kraj, prepun potencijala, a već su i bili tamo 1986. Doduše, spretni Rusi su većinu toga sanirali sami, pa ih je nakon kraćeg boravka u okolici Černobila put nanijeo u Kuala Lumpur. Danas, doktoru se više sviđao dobar pogled i miris borovine, pa je izbor pao na Živogošće.

– Inthigantno… Nikako da došem k sebi, ja… – mrmljao je doktor – A imate tako Frischluft! – dodao je cinično.

Jer zrak u tim krajevima nije oduvijek bio svjež.

Dok su u Kuala Lumpuru sanirali štetu nastalu oko tvornice umjetnih gnojiva, doktor je u Hrvatskom iseljeničkom mjesečniku naišao na članak o zatvaranju Plobesta. Tvornice azbesta pred zatvaranjem bile su mu omiljene, jer je to odmah podrazumijevalo i niske troškove života.

– “Phochenjuje se da je nakon stečaja tvohnice ostalo više od 300 tona toksičnog otpada i poluphoizvoda koji sadhžavaju opasni azbest… Phedviđa se da će opasne asbestne čestice u zhaku khužiti još najmanje dvadesetak godina ughožavajući žifote i zdhavlje stanovnika Ploča i doline Nehetve…” – Franz! Das ist wunderbar! – oduševljeno je viknuo, mašući novinama.

Stigavši u Dalmaciju, uvidjeli su kako na terenu stvari izgledaju ponešto drugačije. Nakon početne faze uzleta poslovanja prošlo je već pet godina. Zatim su uslijedile tri vrlo mršave godine, a zadnje dvije nitko nije spomenuo ni Plobest niti azbestozu, dok mu jutros Anđelka nije zakucala na vrata. Doktorova ruža vjetrova iz Kriegsmarinea već je pokazivala novi smjer, ali je ipak odlučio obaviti tu posljednju konzultaciju. „Geld ist Geld!“, rekao je.

– Niko nam nije platija nikaku o’štetu! – jecala je Anđelka, spuštajući se klimavim stepenicama.

Sjela je na ginekološki stolac, a zatim poslušno zadigla suknju i počela dizati noge.

– Ne, ne, Fhau Anghelika, noge dolje, jaa? Danas samo jako sinite i bit će bhzo gotofo… – rekao je doktor – Franz, ostafi nas same… Fhau Anghelika zaslušuje malo phifatnosti.

Franz je lupio petama u pozdrav i zalupio vratima za sobom. Osluškivao je Anđelkino tiho stenjanje dok joj je doktor opipavao desni, a zatim zveket kad je dohvatio tesarska kliješta.

– Ofo će mošda malo sapoljeti, dhaga Anghelika, ali ne bhinite, imam sva pothebna snanja stomatologie. Sa dva doktohata, ja. Ah. Sjajna vhemena su to bila – rekao je doktor, sa sjetom pogledavši u daljinu – u luksusnim ohdinacijama Konzentrationslagera… No, sat je to manje fašno, ja.

Franz se uspeo stepenicama.

U ordinaciji ga je dočekao Mate, prebirući po rukama bočicu tableta koju je doktor ostavio na stolu.

– Mein Gott! Uplašili ste me! Zah niste vitjeli snak na vhatima? Ne hadimo! – rekao je grubo.

Mate je ostavio bočicu na metalnom stolu, rashodovanom s lokalne patologije.

– A skužajte me, čuja san da pričate, gurnija san vrata, bila su otvorena… Nego, doture, znate li zašto san doša?

– Isnenadite me – rekao je Franz ljutito.

– Vidite, vaš Vat… Vaš ćaća mi je dužan neke šolde, je li. Već sam mu deset puta dostavlja bačve varikine za ordinaciju, a još mi nije platija…

Franz je krenuo nešto zaustiti, ali Mate mu nije dao do riječi.

– Znan, sve znan… Reka je da će me namirit čin prije, ali ja san već dosta dugo čeka… Virujte mi. Dica nam moraju jist, znate kako je.

– Ja, jaa… Entschuldigung. To će Vater srediti, keine Angst, ja… – rekao je Franz uljudnijim tonom, a zatim odšetao do medicinskog ormarića i izvadio bocu ispunjenu bezbojnom tekućinom.

– Ma, bojin se samo da ne buden zadnji. Zato san i doša… – Mate se i dalje jadao.

– Sadnji? – Franz je podigao obrve.

– Pa, raspitiva se neki furešt doli u Davorovoj konobi… Reka je da traži dotura s drvenon nogon koji priča nimački…

– Jaa?

– Čak je i pare nudija, ka neku nagradu, al, reka je, tek kad dotura pronađe. Reka sam si, nisi ti bolestan sinko moj, to su neki đavolji posli… Ma, da si mu samo vidija tu nosinu, ka neko sidro za kaić…

– Niste ga poslali ofdje?

– Ma kaki… Mislija san si, nebi da je dotur u nevoji… Ipak smo svoji. Niko mi i ne kupuje varikinu osin vas, jelte.

– Phafo hazmišljanje, dhagi Mate… Znate, vi ste Vateru i meni ufijek na phvom mjestu… Ufijek!… Schnapps? – rekao je Franz i pružio mu bocu – Dok čekamo Vatera, ja? Eine unglaublich, kako se kaše, losovača, ja?

Mate je razvukao lice u osmijeh.

– Ajde, ako je lozovača, ća je ne bi provali! – rekao je i uzeo bocu – Nek vam je uzdravje! – dodao je i iskapio dobar gutljaj.

– Jaa, schmeken sie gut? – rekao je Franz, izvlačeći putni kovčeg iz donjeg dijela komode.

– Iss, prži ka da san je ja peka, boga mi!… – vratio je bocu Franzu i upitao ga – A vi, putujete negdi?

Zatim se srušio na pod i počeo trzati udovima, pjeneći iz usta.

Franz ga je opkoračio i posegao za gumenim rukavicama na metalnom stolu.

– Pašljifije dhugi put, meine Dalmatiner Freund… Othov se ne pije, ja? Ja.

Uto se iz podruma pojavio doktor, skidajući krvave gumene rukavice. Za njim se na klecavim koljenima, usta punih tampona, dovukla Anđelka.

Ugledala je Matu na podu.

– Mggmfff… – zamrmljala je kroz vatu.

– Ah, liebe Anhelika, ništa nije bes nuspojafa – potapšao ju je doktor po ramenu, pa se okrenuo Franzu.

– Schone losovača, ja?

Franz se neupadljivo nasmiješio.

– Sehr schön – rekao je, uhvatio Matu za ramena i klimnuo Ottu da mu ga pomogne podići na metalni stol.

Otto se počeo saginjati, ali se odmah, uz bolnu grimasu uhvatio za križa i okrenuo Anđelki.

– Helfen Sie uns? – pokazao je glavom prema truplu.

– Mmmg? – zatulila je Anđelka.

– Ofo je pilo dofoljno samo za phvi ziklus tehapije, ja?… – otvorio je dlan u kojem je skrivao dva zlatna zuba.

Anđelka je pogledala u doktorov dlan, uzdahnula i uhvatila Matu za noge.

Suzuki-Hayabusa

Zaglušujući zvuk velikog motora prestaje okretom ključa, a ja silazim sa sjedala. Noge mi lagano podrhtavaju, dok se trudim izgledati cool skidajući kacigu. Okrećem se lagano i sporim korakom prilazim terasi kafića. Pitam se kako izgledam, smrdi li mi iz usta, da li sam se oznojio?

Prekrasan je ljetni dan, malo ipak prevruće za moto-kožnjak i adrenalinsku vožnju seoskim cestama. Ipak, obećanje je obećanje. “Rekoh ti da ću stići za pet minuta” – derem se pun sebe prijateljici, s kojom sam se netom okladio da ću stići. Mrmlja nešto sebi u bradu i smije se. S njom su još 4 djevojke, neke znam od prije, neke ne. Sjedam za njihov stol, naručujem i uključujem se u razgovor. Smijeh. Nekoliko puta previše, pogled mi skreće prema plavokosoj ljepotici. Shvatila je, vidim joj po tankom pobjedničkom smiješku u kutu rozih punih usana. Početne treme je nestalo, možda zbog male doze alkohola kojeg sam utočio u sebe. Vrijeme je rastanka, pozdravljamo se, a ja samo mislim kako da pozovem plavu boginju da nastavimo druženje. Laganim korakom odmiče, sada ili nikada. Skupljam hrabrost i odvažim se pozvati je. Staje i okreće se, a meni adrenalin trenutno podiže broj otkucaja srca za barem 100. Dok korača natrag prema meni, lovi me panika i pitam se što mi je to dovraga trebalo. Imam vrašku sreću. Pristupačna je i vesela, kaže da ionako nema ništa za raditi, pa pristaje na kratku vožnju.

Srce mi pokušava iskočiti iz prsa, skrivam to kopanjem po pretincu ispod sjedala. Napokon pronalazim sunčane naočale, trebat će mi jer sam, naravno, dami prepustio da nosi kacigu. Krenusmo, prvo polagano, pa onda sve brže i brže. U hipu prolazimo nekoliko sela i penjemo se u brdo. Dogovor je, ako joj se nešto ne sviđa, lupa me po ramenu i ja momentalno stanem. Ne znam da li je to zbog užitka ili možda zbog straha od pada, ali niti na trenutak ne propušta stiskati moje bokove. Vozimo se prilično brzo već gotovo pola sata, a to je dosta ako vozite motor od 170 konja. Krajolik se mijenja, nema više ravnica i livada, samo brdo i šuma, te uska vijugava cesta. Popodnevno sunce zelenu boju šume obasjava zlatno, a mi napokon dolazimo do civilizacije. Ulazimo u mjesto koje svoju popularnost ima zahvaliti staroj kuli na vrhu brda i Titu i njegovim podanicima. Nakon okrijepe u obližnjem restoranu, šećemo pored jezera, prelazimo drveni mostić i dolazimo na otočić koji na sebi ima oktogonalnu sjenicu. Osjećam se nekako ljigavo uz toliko stereotipne romantike, ali čini se da djevojka nema ništa protiv. Dapače! Ljubimo se. Ljudi moji, pa ja sam u raju. Ali dragi moj Štanga, ovaj put za istač! Ili…Sve što je lijepo kratko traje. Vožnju prema natrag prekida iznenadan nedostatak kisika u mojim plućima. Otvaram oči, mrak je. Ležim u sobi, iz nosa mi curi krv, obilato. Hladno je. Zbunjen, dižem se i tražeći maramice, gledam kroz prozor. Vani pada snijeg. Isusova ruko! Da li je moguće da smo doživjeli neku nesreću putem, pa se ja tek sad budim iz kome, par mjeseci nakon? Glupane, tko se iz kome budi u kućnom krevetu?

Milan

angels-in-love-moonlight

Naslonjen na balkonsku ogradu, uživao je u cigareti i slušao glazbu koja je dopirala iza zida. Na hotelskoj terasi pored mora bend je svirao obradu nekog šlagera Ive Robića.

Idilu mu je prekinuo stariji ženski glas, odjekujući dvorištem hotela.

– Ne može to tako! Ne može i gotovo! – vrištala je vlasnica glasa – Ma, ništa Lili! NE MOŽE!

Otvorio je posljednju limenku piva pa se okrenuo prema balkonskim vratima svoje sobe, ignorirajući viku.

– Vidiš ti, šta ti je visoki turizam! U onom niskom, bend je samo seljačina sa sintesajzerom koji pjeva svaku pjesmu na istu podlogu… A ovo, to ti je muzika!

– Ulazi mi dim u sobu – rekao je ženski glas iz mračne unutrašnjosti sobe – I reci toj babi da začepi više, ili ću joj ja reći.

“Baba je ovdje manji problem”, pomislio je reći, ali se suzdržao.

– Bila sam ti dobra kad si bio u zatvoru, a sad samo šutiš. Reci joj da smanji doživljaj – nastavila je iz mraka sobe.

“Da smanji doživljaj”, ponovio je u sebi. Mrzio je te njene idiome.

– Pa, Lilika, gospođa se zove isto kao i ti… – rekao je umilno, pa prešutio “A čini mi se da imate i više zajedničkog, osim imena.”

– Daj začepi – odbrusila je hladno.

Orošena limenka iskliznula mu je iz ruke a hladno pivo ga je zalilo po golom trbuhu. Sagnuo se, pokupio limenku i lagano je protresao. Osjetio je utješno ljeskanje tekućine.

“Nije se sve prolilo!”, pomislio je s osjećajem manjeg trijumfa.

Da su mu za večerom poslužili još koju besplatnu rakiju, vjerojatno bi i sada sjedio u blaženstvu klimatiziranog restorana. Ali, besplatno je bilo samo piće dobrodošlice, a Lili nije željela sjediti za praznim stolom. Niti mu platiti još jedno piće.

– Oni su nas istjerali! Tebe su istjerali, moj Milane! Tebe! – nastavila je baba – … a mi u hotel, pa nek plaćamo, a tvoja sestra nek uživa u tvojoj kući! E pa neće ić!

Pomislio je kako su on i Milan slični. Obojica su bili nezahvalni sugovornici. Uzdahnuo je, sretan što ga je ova njegova ostavila na miru, i pripalio novu cigaretu.

– Sestra ti je profuknjača i gad! Šta je taj njezin Švabo bolji od nas?! – baba je zagrmila, a zatim se začuo lom stakla.

Pokušao se koncentrirati na zvuk glazbe, jer bend je počeo svirati Morgen, njegovu omiljenu Robićevu pjesmu..

– Pa strašno! – iz sobe se opet javila Lili – I da to nitko ne čuje? Ja zovem recepciju!

Bio je osuđen na unakrsnu vatru dvije babe. Ona prva počela je jače vikati.

– Sad ću je nazvat! Sve ću joj kazat! Bila sam joj dobra kad me tribala! A sad: marš napolje! A ti, ti samo šuti Milane, samo ti šuti, nikad se za mene nisi zauzeo!… MILANE! Teb pričam! USTAJ! Neš spavat dok ja pričam!

Babino zanovijetanje prizvalo mu je sjećanja: Nakon odsluženja kazne, na slobodi ga je dočekala Lili. Sa spremnim kritikama. Prigovaranje, dan i noć. Nikad nije bio dovoljno dobar. Iako joj se, na dan kad je izašao, zarekao da više neće piti, alkohol se uskoro opet kontroli. A ovo ljetovanje, osjećao je, bila je tek pauza između dvije zatvorske kazne.

Lili je provirila iz mračne sobe, odjevena samo u njegovu majicu.

– Zvala sam recepciju dva puta, ali jebe se njima…

“Još uvijek izgledaš dobro”, pomislio je. Povukao je dug dim iz cigarete i nagnuo se preko balkonske ograde.

– Baba, sunce ti jebem! Pusti Milana na miru! – viknuo je.

Uz buku koja je zazvučala kao prevrtanje stolice, na susjednom balkonu pojavio se obris krupne glave prekrivene ogromnom, raščupanom grivom.

– Šta je?! Koji ti kurac oš?! – rekla je baba.

– Isuse bože… – frknula je Lili iza njegovih leđa i povukla se u sobu, navlačeći zastore.

Mjesec je izašao iza oblaka i osvijetlio babin balkon. Pomislio je kako je opet previše popio jer mu se učinilo da na babinoj glavi vidi rogove.

Pomnije je pogledao, naprežući oči. Rogovi su ipak bili tamo, obasjani mjesečinom.

– Haa? Čuješ ti šta ja tebe pitam, Milane? – rekla je baba, naginjući se naprijed. Iz nozdrva joj je izlazio plavičasti dim.

– K… Kažem… – zamucao je, a onda se pribrao – Kažem, ostavi Milana na miru, a i mene, kad smo već kod toga – nespretno je izjavio.

– Milana i tebe, kažeš? – rekla je baba glasom koji se spustio u niži registar, podsjećajući na režanje. Okoštalim zašiljenim noktima grebala je balkonsku ogradu. Metalne strugotine padale su u mrak ispod.

– Nemoguće… – promrmljao je, odmičući se, dok se baba zapanjujućom okretnošću verala na balkonsku ogradu s jasnom namjerom da prijeđe do njega.

– Men’ si se lud našo prav’t, a Milane?! – doskočila je na balkonske pločice uz reski zvuk papaka. Pun mjesec osvijetlio joj je crvenu kožu lica prekrivenu krljuštima.

– Nemoguće… – ponovio je u nevjerici, povlačeći se unazad.

Leđima je dodirnuo zatvorena balkonska vrata. Zalupao je po staklu, prvo šakom, a onda i glavom.

– OTVARAJ JEBOTE!!

Baba je stajala ispred njega, raširenih dlakavih koljena, s pandžama oslonjenim na široke bokove, promatrajući ga sa zluradim smiješkom. Iza leđa je palucala visoko uzdignutim šiljastim repom.

Okrenuo se prema vratima, i dalje lupajući šakom po staklu.

– Otvaraj, jebem ti mater, ne zajebavam se!

Čuo je kako je baba zakoračila prema njemu.

– Čuješ ti mene? S kim ja pričam, MILANE?! – rekla je glasom koji je zvučao kao tekuća lava.

U sobi se upalilo svjetlo a zastor se razmaknuo.

“Pogledaj! Samo pogledaj!”, već se spremio reći, pokazujući rukom iza sebe, ali se, umjesto poznatog lica, iza stakla ukazala ona ista babina njuška. S istim rogovima, krljuštima i širokim osmijehom prepunim žutih šiljatih zuba. Spodoba je par puta je zagrizla u prazno, zveckajući zubima, a zatim se još prpošnije iskesila.

Zavrištao je od boli i vratio pogled na svoju ruku. Više je nije bilo tamo. Šaka je uz prasak stakla uletjela u sobu, a umjesto ruke, ispod lakta ga je čekao samo batrljak iz kojeg je liptao vodoskok krvi.

Baba u sobi žvakala je njegovu otkinutu šaku, zajedno s limenkom piva koju je šaka još uvijek stezala, u morbidnom zanosu grgljajući krv.

Betonskim zidovima mračne građevine odjekivao je hrapavi, neljudski smijeh.

Lijevom rukom uhvatio je očerupanu podlakticu. Ispod krvave pulpe, virio je šiljati završetak pregrizene kosti.

U slijepom bolu, bezglavo se zaletio na babu, pokušavši je odgurnuti preko balkonske ograde. Odbio se od njenih monstruoznih dojki poput kukca od automobilske šajbe i udario o susjedni zid.

– MENE ćeš jebat, MILANE?! – rekla je baba režeći – Ostavio si me i pobjego u zatvor! Šta si mislio, da iđeš na odmor?

Osovio se na noge i, uz krik, zadnjim snagama skočio na babu, ovog puta batrljkom naprijed. U doskoku, lijevom ju je rukom uhvatio za vrat i krvničkim trzajem zabio joj podlaktičnu kost u oko. Baba je urliknula, uhvatila se za oko i povukla se unazad do balkonske ograde.

Kroz oštru bol koja mu je gasila svijest, osjetio je kako mu se pandže zarivaju u leđa, povlačeći ga unazad.

Druga baba odigla ga je iznad glave, tako da je zapeo nosom za strop balkona. Počela ga je vrtjeti u krug, dok se prva baba, glave zabačene unatrag, divlje smijala.

Bizarni vrtuljak se naglo zaustavio, a zatim su ga snažne ruke silovito tresnule o pod balkona.

Začuo se razdirući zvuk pucanja kostiju, a onda je bol počela kopnjeti.

Učinilo mu se da su na svim balkonima gorjela svjetla. Kao mjesec pored mjeseca pored mjeseca, a ispod svakog, iskešeno demonsko lice jedne te iste babe.

Zadnje što je vidio bile su jake, maljave muške noge u mokasinama, koje su ga opkoračile sa susjednog balkona. Zatim je čuo još neljudskih krikova.

A onda se onesvijestio.

– Gospodine Milan, Vi ste mu rođak? Jer, ako niste, zamolila bih vas da izađete iz sobe. Potreban mu je odmor. Nakon ovoga što je doživio…

Kroz maglu narkoze počeo je razaznavati glasove. Jedan ženski, odmjeren i služben, i jedan muški, grub, ali dostojanstven.

– Rođak, jašta! Bez brige, sejo. Dobro će mu bit. Znam ja rođu. Žilav je ko i ja.

Čuo je korake kako napuštaju sobu, i zatvaranje vrata.

Uspio je progledati jednim okom. Uz krevet je sjedio korpulentan muškarac u smeđoj kariranoj košulji kratkih rukava. Iz raskopčane košulje stršao mu je busen malja, na kojem je počivao lančić sa znamenjem Legije stranaca. Zagladio je prstom gusti brk ispod jakog nosa, a zatim se počešao po grubom licu prekrivenom trodnevnom bradom.

Kad je spazio da je Mladen otvorio oči, počeo je pričati tihim glasom.

– Jes dobro, a mali?

Mladen mu je pokušao odgovoriti, ali cijelo lice ga je boljelo. Uspio je samo trepnuti poluotvorenim okom.

– Dobro, dobro, samo ti odmaraj. Nego, znaš, u povjerenju, ne znam za tvoju, – rekao je i osvrnuo se oko sebe, kao da provjerava da ga netko ne prisluškuje – al kod moje, oduvijek mi je ta njezina krljušt išla na kurac…

Mladen je od zaprepaštenja otvorio i drugo oko, kratko jauknuvši kad su mu se šavovi na licu zategli.

– …A o rogovima i repu da i ne govorim. – dodao je Milan, a zatim namignuo i prasnuo u iskreni, grleni smijeh.

Ljetovanje

rusty-chains-001

Jednoličnost kamenjara povremeno su narušavali metalni kosturi megalomanskih vojnih struktura i ostaci spaljenih sela. Otkad je treći pljusak balističkih raketa jug pretvorio u nešto nalik ogromnoj zagorjeloj piti, rijetki su pokazivali interes za bilo kakve avanture tamo dolje.

– Moram van! – rekao je Stoper, treći put pokušavajući nadglasati motor trošnog Golfa.

Binarni ga je nastavio ignorirati i dodao još gasa starom spaljivaču nafte. Nagnuo je limenku, ispio zadnji gutljaj zamjenskog piva i otresao glavom, praveći grimasu. Neugodan okus zadržavao se u ustima još dugo nakon ispijanja, ali alternative nije bilo. Tjelesna tekućina se u tim krajevima morala redovito obnavljati. Čak i manja dehidracija značila je brzu smrt.

Zgužvao je limenku i zafitiljio je kroz prozor, gađajući stado neuhranjenih peteronožnih preživača kraj ceste. Glodali su radioaktivne stijene, probavljajući siromašne naslage silicija iz njih.

– Moram van! – ponovio je Stoper, unijevši mu se u lice.

Binarni je spustio vizir maske za zavarivanje, a desnom rukom posegnuo na stražnje sjedalo. Nakon par psovki izvukao je još jednu, zaglavljenu ispod prednjeg kotača ručnog bicikla.

– Stavi ovo – rekao je – Nema smisla da još i oslijepiš – dodao je, kimnuvši prema njegovim nožnim batrljcima u metalnim protezama. Lijevi batrljak bio mu je urešen aljkavom tetovažom stiliziranog nasmijanog lica. “Jebeni hipiji”, pomislio je, “nuklearni rat samo im je pogodovao. Gori su od žohara.”

Zaustavio je automobil iza okuke, blizu ruba litice. Na dnu ponora ljeskalo se more nafte koju je utroba planete izbljuvala nakon prvih nuklearnih eksplozija, davno prije nego li se ijedan od njih rodio. Prije rata nije bilo nafte, a nakon njega nije bilo ljudi da je troše.

– Ajde! – rekao je.

Stoper se iskobeljao iz auta i krenuo prema stijeni iza koje je virio metalni stup. Na vrhu stupa stajala je ploča od hrđavog metala s natpisom “Hranilica – Oprez”.

Kad je spazio natpis, Stoper je stao kao ukopan i okrenuo se prema Binarnom, uputivši mu nepovjerljiv, ustrašen pogled.

– Bez brige. Ta vremena su iza nas – rekao je Binarni ohrabrujuće.

Stoper je neko vrijeme oklijevao, a onda nastavio hodati, oprezno pogledavajući iza sebe. Kad je nestao iza stijene, Binarni je izašao iz auta, tiho zatvorio vrata i lagano krenuo za njim. Na stijeni iza koje se Stoper sklonio netko je davno sprejom ispisao riječi “Hard Pus”.

“Teški gnoj”, razmišljao je, vukući stopala po jarko-narančastoj radioaktivnoj prašini. Te riječi su mu zvučale začuđujuće poznato, iako ih nije mogao prizvati u ikakvom kontekstu.

Stigao je do Stopera koji je čučao okrenut leđima, pridržavajući se za metalni stup s kojeg se se klatio hrđav lanac. Slobodni kraj lanca završavao je alpinističkom kukom.

– Da mi ne padneš – rekao je Binarni i kratkim potezom zakačio kuku za ušicu na Stoperovu potiljku. Svi s greškom su ih desetljećima dobivali pri rođenju. Sve dok to nije proglašeno diskriminacijom.

– Hej, šta?… – Stoper je zamahnuo rukama iznad glave, ali mehanizam je već bio zaključan.

Izgubivši oslonac, sjeo je u vlastiti izmet.

Binarni je krenuo prema automobilu.

– Nećeš valjda?! Imam dijete! – urlao je Stoper u nevjerici, pokušavajući se otrgnuti s lanca – Molim te!

– Samo ti razmišljaj, kukoglavi… – rekao je, više za sebe – To će ih privući.

Sjeo je u Golf i pomaknuo ga u sjenu planine.

Stoper je prestao preklinjati. Zbacio je zaštitnu masku s lica i počeo iz očaja psovati, režeći. Pjena mu je izlazila iz usta.

Binarni je uključio kazetofon. Glazba mu je pomagala da se riješi suvišnih misli. Oni kojima se nadao, mogli su detektirati i najmanju moždanu aktivnost.

Preostalo je samo čekati.

Nakon samo par minuta na horizontu je ugledao dvije tamne točke. Jedan dio njega nije očekivao da će se stvarno pojaviti. Isprva je pomislio da mu se priviđa zbog vrućine, ali točke su postajale sve veće. Brzo su smanjivale razdaljinu do Golfa, krećući se u koncentričnim krugovima.

Spojio je kabel električne cigarete u priključak na Adamovoj jabučici i pritisnuo tipku. Starac kojeg je sreo na zadnjoj pumpi naseljenog dijela kontinenta, do zadnjeg daha mu se kleo da su bolje od pravih. Binarni nije znao razliku. Prave, one od papira i duhana, nestale su nedugo nakon što je nestao i rak.

“Lagana stimulacija neokorteksa, okus mente i maline”, pisalo je na pakiranju. Nije znao šta su menta i malina, ali podražaj u mozgu bio je ugodan.

Točke su postale kugle, a kugle ubrzo izduženi oblici širokih krila mehaničkih lešinara. Metalna tijela presijavala su im se kroz toplinska isparenja iz užarenih stijena.

Da, bili su tamo, više nije bilo sumnje.

Prljavi, lo-fi zvuk stare magnetne vrpce jedva je skrivao Stoperovo zapomaganje.

Nekoliko trenutaka kasnije, prvi se metalni stvor strmoglavio prema hranilici.

“Morgen, morgen…”, jaukao je glas s trake, “Lacht uns wieder das Glück…

Dok se iza stijene podizao oblak prašine, izašao je iz Golfa i dohvatio pulser iz prtljažnika.

Krenuo je prema hranilici s noge na nogu. Nije žurio. Nije htio poslati beštije u vječna lovišta bez posljednjeg obroka.

Približio se na dvadesetak metara, uperio širokopojasni odašiljač pulsera prema oblaku prašine i pritisnuo okidač.

Iz oblaka prašine začulo se elektrostatičko pražnjenje, a zatim sudaranje metala.

Kad se prašina slegla, Stoper je ležao tamo, napola pojeden. Bakreni crvi su već ispuzali iz limfom natopljene prašine i gmizali kroz otvore u mesu po svoj dio.

– Jadni, mutirali kurvin sine… – promrmljao je.

Čučnuo je i razgrnuo hrpu raspadnutog metala i aluminijskog perja, vadeći ispitivač iz prednjeg džepa košulje.

Dohvatio je trup većeg lešinara, otpustio pet vijaka jedan za drugim i skinuo gornji poklopac, i dalje pjevušeći bezvremenski šlager.

Iz hrpe pocrnjelih žica i rastopljenih čipova u lešinarovom prsnom košu, dohvatio je neoštećenu memorijsku karticu, izvadio cigaretu iz svog multifunkcijskog bio-sučelja i utisnuo karticu na njeno mjesto.

Informacije su potekle odmah. Zamumljao je zadovoljno. Bilo je tu koječega. Od Stoperovih zadnjih uspomena, do raznog polu probavljenog emotivnog otpada iz lešinarovih prethodnih obroka.

“Debeli, dobro uhranjeni gadovi” – pomislio je.

“Ovako daleko na jugu, nisu trebali biti toliko siti. Osim ako…”, prekinuo je misao. Takve visoko-frekventne misli mogle su privući samo još veće nevolje.

Hitro je izvadio karticu iz drugog stvorenja, pospremio je u antistatičku kutijicu i vratio se u auto.

Iz iskustva je znao da bi s ovim zalihama trebao izdržati još barem tisuću kilometara. “A onda ću morati nabaviti novog Stopera”, pomislio je s gađenjem.

Već je pokrenuo motor, a onda opet izašao iz automobila, vratio se do hranilice i pokupio masku za zavarivanje, otirući sukrvicu s nje.

Parkirao je automobil na prašnjavu bankinu kraj štanda s lubenicama.

– Uzmi hladnu! – doviknula mu je žena iz automobila.

– Dobar dan! – obratio se kamenjarskom domorocu u razdrljenoj košulji, koji je prljavim rupcem brisao znoj s prsa.

– Dobar, dobar… ‘Ladnu daklen?  Triba slušat gospoju – namignuo je domorodac, šireći svoj krezubi osmijeh.

– Hladnu, molim vas, da – rekao je i bacio pogled na štand s novinama. Pažnju mu je privukla naslovnica 24 Sekunde, jeftinog eksploatacijskog tabloida. “Strava kod Zaostroga”, pisalo je masnim bijelim slovima preko cijele crno obojane naslovnice.

Skinuo je novine s police i stavio ih na pult.

– I ovo mi naplatite.

Domorodac je pogledao u naslovnicu, odmahujući glavom.

– Jebeni furešti – rekao je – di ovi svit ide… Izija mozak čoviku, ma je li to za virovat… Ko nas čuva… – skinuo je lubenicu s vage – Eve ga, pecetosan, ma, pecet kuna, ka za tebe… Zna san ti didu, znaš.

– Hvala – klimnuo je glavom, pružio novčanicu i vratio se do automobila. Nagnuo se nad suvozački prozor i kvrcnuo ženi po staklu. Okrenula se od djeteta i pritisnula tipku na vratima. Prozor se bešumno spustio.

– Šta je pa sad? – upitala je nervozno.

– Vozi ti do apartmana, ima još samo par kilometara…

– Ma vidiš da je mala nervozna!

– Ajde, nešto me glava boli – slagao je.

Nevoljko se prebacila na vozačko mjesto.

– Ma daaa, sada će mama voziti – rekla je umilnim glasom bebi koja je gugutala iz sjedalice na stražnjem sjedištu.

Otvorio je prepuni prtljažnik, progunđao psovku i zatvorio ga. Ostavio je lubenicu na stražnjem sjedalu pored djeteta i sjeo u automobil. Čim su se uključili u promet, otvorio je 24 Sekunde i počeo čitati.

– Stara, pazi ti to… Pomahnitali policajac pod utjecajem PCP-a ubio, a zatim i djelomično pojeo varaždinskog paraolimpijca… I dva bjeloglava supa.

– Daj, ne čitaj tu jeb… – zastala je u pola riječi, ispravivši se – …te gadosti pred djetetom!

– Renato P. (38), policijski inspektor za narkotike, ukradenim službenim automobilom… – pročitao je.

– Daj zašuti, molim te! – rekla je oštro, ne skidajući pogled s ceste.

Nasmiješio se i nastavio čitati u sebi.

 

Bryan Cranston puši Benston

 

benston_b

Nakon što ti umre žena koju voliš, i nije neki problem 10 godina piti.

Nije se problem ustati u 5, i već u 5 i 37 svojim tihim japanskim benzincem krenuti na posao.

Iako radiš tek od 7.

Ne spava ti se.

Noću gledaš jugoslavenske serije iz osamdesetih; koje ste zajedno gledali. Još kad je kćerka bila beba. I smijali se. Pa bi probudili bebu.

Rak je čas gore, čas dolje. Odsjecimo joj jednu sisu, pa dvije. Odsjecimo joj život.

Lijepa žena. I lijepo dijete, u međuvremenu izraslo u visoku i premršavu curu. Znala je da joj majka umire.

I tužan suprug.

S 13 godina dijete ostaje bez majke. Svi je žale. Neki izbjegavaju.

Nakon srednje škole bježi iz stana u kojem joj je majka umrla. Studira, odrasta; udaje se.

Otac je još uvijek tamo. Čeka. Voli unuke kad mu dođu.

Smrt ostavlja smrdljivi podsjetnik.

Svi umiremo.