Raw anger

sjekirica

Sutra ujutro letim u Bonn na dva dana.

U pola 4 se moram ustati jer gazda ne želi platiti noć više u hotelu. Pada snijeg, klisko je kao na klizalištu i imam 80 km autom do aerodroma. Da, šalje me Herr Walter na školovanje.

Večeras sam u OBI-ju kupio Domestos, žarulju i plastičnu posudu za salatu. 16,66 eura. Žena na kasi me sumnjičavo gledala i prije nego mi je vratila karticu uzela si je nekih 4-5 sekundi vremena da usporedi potpis. Kada je ustanovila da je potpis istovjetan raskezila je usta od uha do uha i zaželjela ugodnu večer. Samo dva sata prije, odnio sam dnevni polog od 23.000 Eura u kešu banku. Ja sam je gledao kao da bih je ubio i bez pozdrava izašao van. Jebo im ruski Kozak i Čerkez mater u germanski jajovod, černobilskom kontaminiranom spremom pomladio im nakot, da im jebo pas mater u tri pičke krvave rahitične blijede ćorave matere.

Prije mjesec dana kupovao sam čarape i gaće. Na kasi neka germanska familija ispred, matora trgovkinja pretjerano afektira u ljubaznosti, ja dođem na red, mijenja izraz lica od vidnog straha i gađenja do hladne uslužnosti. Provjerava potpis na kartici isto kao i ova maloprije.

Nedjelja, ništa ne radi osim crkvi i jedne pekare (ali samo do 12h). Ulazim, unutra rahitični Nijemci s naočalama bez okvira u sivim kaputima. Skoro uniformirani, ali bez oznaka ovog puta. Zaprepaštenje na licima, zašto stranac ulazi u njemačku pekaru i što hoće? Pokažem prstom na neko pecivo kojeg ima u staklenoj vitrini 15 vrsta, ali nigdje ne piše kako se koje zove. Uhvatim pogledom jednog Jürgena koji stoji iza mene kako me skenira pogledom od glave do pete. Sada znaju da sam stranac 100% jer ne znam nazive svih 15 vrsta Kornspitzsemmela napamet.

Trgovkinja (neka iz sjeverne Afrike) primjećuje situaciju i neljubazno me poslužuje kako bi se uvukla u švapske šupke koji stoje u redu. Uzimam kusur, a ona pjevajući pita slijedećeg: “što vam mogu ponuditi” na njemačkom. “Sidu iz Afrike od majmuna kojem si pušila kurac, a zapravo ti je brat” promrmljam na hrvatskom i odem.

Onda to sve ispričam nekome i kažu da pretjerujem i tražim problem tamo gdje ga nema. Točno je, bit će da mi je dosadno.

Neki dan kolega iz servisa me zvao da popijemo pivo poslije posla. U servisu. Imao je tri piva. Popili smo svako svoje, a treće (posljednje) si je uredno natočio u svoju staklenu čašu za pšenično pivo i nastavio pričati o Urlaubu u Hrvatskoj. Ja sam još par minuta vrtio svoju plastičnu čašu u ruci da bi zaključio da je poziv na pivo značio jedno, a ne jedno i pol pivo, pa sam otišao kući.

Ako se želiš kazniti, dođi i pridruži nam se.

Nikotinski zadah slučajne prolaznice

pepeljara

Neko jutro sam išao motorom na posao. Zatoplilo je i nisam više htio biti dio jutarnje gradske gužve. Motor lijepo obilazi svaki Stau koji SR Njemačka može proizvesti.

Čak ni plodne Njemice sa svojim još nepokretnim potomcima u monovolumenima poput Ford Galaxija, VW Sharana ili Seat Alhambre ne mogu omesti moj jutarnji mamurluk za upravljačem mog Suzukija. Agresivno sječem cestu i dajem im do znanja da alfa mužjak nikada neće oploditi njihovu nejaku germansku maternicu.

Dolazim u podvožnjak dugačak dva kilometra. Da, toga ima u Njemačkoj. Iznad podvožnjaka ima još jedna identična cesta. Gužva je i gore i dolje pa se stoji i čeka. Podzemna ventilacija ne uspijeva obaviti svoju funkciju pa uživam u plinovima koji su doduše katalizirani, ali ne potpuno. Sumpor umjesto kofeina, koji je za pičkice.

Nakon 20 minuta izlazim iz Richard-Strauss tunela, zaustavim se na semaforu, kad imam što vidjeti: prekrasna Njemica žuri na posao, ali nije zaboravila kurvanjski hodati ne bi li mi dala do znanja da se tjera. Znam da joj smrdi iz usta po cigareti, ali ujedno i miriše na ženu jer je to normalno. Razmišljam kako mi dahće smrdljivim zadahom u lice dok joj guram kurac u usku održavanu pičku i stenje kao dijete. Ne, nisam zaboravio krenuti na zeleno svjetlo, ali sam ju idiotski odmjeravao da me je morala pogledati. Nasmiješila se, kuja nacistička. Inače to ne rade, pa sam pomislio da je neka naša ili neka treća.

Nebitno. Bio je to flashback koji se zapravo dogodio. Stao sam na Esso benzinsku po sendvič koji je pretjerano namazan hrenom kojeg švabe vole. Svi sendviči su namazani hrenom, tako da mogu birati između sendviča sa kraljevskom salamom i veggie sendviča s 4 vrste sira, naravno, s hrenom.

Jedem ga pred ulazom u firmu. Hren mi se lijepi po brkovima i smrdi. Gadi mi se hrana ujutro, ali ako sad ne jedem, neću do 17.00h kada ću opet imati priliku jesti.

Na poslu je stres. Nije baš da me izbacuje stalno, ali ima ispada. Dolaze Hrvati, Srbi, Bosanci… Moje prezime i ime stoje na radnoj košulji, no u Njemačkoj se priča njemački. Enstschuldigung, aber kein Rabbat für Kroaten und Idioten.

Ne znam zašto sam se sad ovog sjetio, no jednom je moj buraz radio portret jednog lika što je friško poginuo. Kad je završio portret (mjesec dana nakon smrti ovog), predao je portret majci poginulog. Bio sam prisutan i zapamtio riječi majke: “To nije moj Robert”. Ne gospođo, to je slika, vaš sin je u fazi raspadanja, pomislih. Bratu je bilo lakše kad sam mu rekao što sam pomislio. Osjetljiviji je, ali na svoj način.

Mačka

cat

Kad sam izašao iz auta, baba je ležala oblivena krvlju uz drvenu ogradu. Jedna noga bila joj je neprirodno svinuta. Tiho je jecala, u rukama stežući mačku kojoj je krzno na leđima bilo natopljeno krvlju i razderano, otkrivajući meso i rebra. Mačka je trzala zadnjim nogama, povremeno ispuštajući zvuk nalik kombinaciji cviljenja i režanja. Dževdet je virio kroz suvozački prozor, lica u šoku.

– Šta gledaš, koji kurac? Zovi hitnu! – viknuo sam mu.

Baba je već bila u bočnom položaju, pa je nisam dirao.

– Gospođo strpite se, sad će hitna – slagao sam.

Gledala je praznim očima kroz mene. Nisam znao šta drugo da radim pa sam čučnuo kraj nje i stavio joj ruku na rame.

– Jel to vaša mačka? – rekao sam i pomilovao polumrtvu mačku prstom. Izabrao sam mjesto na krznu na kojem nije bilo krvi. Prst je iza sebe ostavio crveni trag. Baba je sklopila oči. Prodrmao sam je.

– Gospođo! Ne smijete spavati! – zazvučao sam si smiješno. Sjetio sam se Hitne službe. Vjerojatno bih bio loš liječnik.

– Jooooj… – baba je tanušno procijedila, kolutajući očima.

Čuo sam Dževdeta kako povraća iza auta.

– Jel vaša mačka? – ponovio sam.

Kad je hitna došla, liječnica me šakom u gumenoj rukavici odmaknula od babe. Izvukla je mačku iz njenih ruku i položila je uz rub ceste. Primijetio sam da je još uvijek živa. Pospremio sam je u prtljažnik i dao policajcu broj telefona.

Kad sam ušetao u veterinarsku ambulantu, dječačić s majkom i preplašenim psićem na koljenima smijao se. Kad me vidio, zanijemio je, a pas je zalajao. Majka ga je pridržala da ne skoči s dječakovih koljena. Ušetao sam ravno u ordinaciju i spustio krvavu mačju kvrgu na limeni stol. Veterinarka me pogledala bez riječi. Osim što su mi obje ruke bile krvave do lakta, od koljena naniže bio sam umočen u skorenu babinu krv.

Kratko je opipala mačku pa uzdahnula.

– Nažalost, ne mogu tu ništa napraviti – rekla je glasom prepunim razumijevanja.

Zahvalio sam se i otišao.

Usisavač

usisavac

Ima već deset mjeseci da sam u ovom stanu. 24 kvadrata, stan cijeli u pločicama, doduše sivim, pa ne ostavljaju dojam klaonice. Bivši stanar je očito u kratkom roku iselio iz stana s obzirom da je ostavio dosta svojih sranja u „moving-box“ kutijama ispred ulaza. Tu je bio i usisavač. Stajao je mjesec dana i onda sam ga jedno večer prisvojio. Bio je to skup njemački kvalitetni usisavač kakav se u Hrvatskoj ne može kupiti, ispod recimo 1500 kuna.

Znao sam da ne radi, pa ga nisam ni isprobavao nego odmah rastavio. Još nekih mjesec dana nakon toga stajao je u mom hodniku. Namotani kabel je bio u prekidu. Kvar popravljen, ali prilikom sastavljanja nisam dobro namjestio gumeni dihtung pa je usisavač radio na pola kapaciteta. Nedovoljno da pokupi moje armirane trbušne dlake s pamučnim grumeničićima iz majice.

Stajao je tako osam mjeseci i dalje u mom hodniku s mojim starim plavim usisavačem iz zagrebačkog laboratorija. Taj je isto imao problem s kabelom jer je feder koji ga namata bio neispravan pa je namatao kabel stalno nazad. Sjećam se da sam još davno u naletu dobre volje nabio običnu bijelu svijeću u rupu gdje kabel spava i tako blokirao neposlušni feder. I danas, sada ofucana svijeća drži kabel odmotanim, a kabel spremam zajedno s usisavačem šutanjem u ćošak.

Vratimo se njemačkom bordo usisavaču. Prije tri ponedjeljka pospremao sam stan i odlučio izbaciti švapski usisavač ispred ulaza, točno tamo gdje sam ga i našao. Par sati poslije, nervozni Hausmeister postavio je usisavač na glavni ulaz od zgrade, za primjer drugima. Ljutit što ne zna čiji je, demonstrativno je želio prikazati da starom elektroničkom otpadu nije mjesto u zajedničkim prostorijama.

Tri tjedna sam ga gledao ujutro i navečer. Netko je nakon par dana uzeo metalnu cijev. Nakon par dana ju je vratio. Onda je opet nepomično stajao. Zatim ga je netko gurnuo metar u lijevo. A onda sinoć, vraćam se pripit od Kristijana i u crnom mraku primjetim mali post-it na usisavaču. Palim svjetlo i čitam s užitkom: Entsluldigung, ist Staubzauger cu vesresnken, bitte Antworten (Ispričavam se, poklanjate li ovaj usisavač, molimo odgovorite). Vadim kemijsku iz džepa i nadopisujem Ja! Weg damit!, u potpisu: Ratko Mladić. Nema ga. Odmah ga je netko zbrinuo. Drago mi je da otpisano smeće veseli neko novo smeće u zgradi.

Srdačni pozdrav iz maternice-mišolovke,

Dr. A. Krank

Hrast

hrastTu noć moje tijelo je gorjelo.

Svibanj. Prerano za vruće besane noći. Zadrijemala sam u dječjem krevetu čitajući Petra Pana, njuškajući nježni dječji znoj u kosi moje kćeri. Mirisala je kao mokri Petit keks.

Provjerila sam mobitel još jednom u nadi da će titrati zelena točkica. Ništa. S mene se cijedio znoj. I briga. Trebala sam nazvati i provjeriti kako je. Nisam imala snage nakon tog poslijepodneva. Provela sam četiri sata uvjeravajući ga kako je život dobar i da još nije kasno da se trgne iz katatonije. Zvučala sam kao njegova majka ili self help knjiga. U svakom slučaju dvolično.

Nije bilo smisla da sebi nešto predbacujem. U cijelom tom njegovom egzistiranju ja sam samo bila intermezzo. Bio je sam prije mene. Ostao je sam nakon mene. Ipak, volim si davati na važnosti.

Oko dvanaest i 30 pred očima mi je bljesnulo. Sjetila sam se nekog teksta iz sociologije o tome kako žene i osjetljivi muškarci suicid počine tabletama, vojnici si najčešće pucaju u glavu, a onaj dio gdje spominju vješanje i rezanje žila sam zaboravila. Svi načini, kada razmislim o tome, su strahovito teatralni. Moj stari je rekao da bi uzeo tablete da ne bude puno čišćenja poslije. Još jedan razgovor koji više nikada nismo spominjali.

Trebam li nazvati? Već mi je jednom napravio sličnu stvar pa sam u 5 ujutro, posuđenim autom, suluda, odjurila u njegov grad. I zatekla ga kako spava snom pijanog pravednika.

Kakva je ovo ljubav? Strahovala sam od jutra i poziva. Uvijek sam to tako doživljavala: Da će me netko nazvati ujutro i reći mi da su ga našli u dvorištu ispod hrasta, s pištoljem u ustima. Nikada prije mi ta misao nije padala teže. Nikada se prije nisam znojila.

Telefon je zvonio dugo. Kada je konačno podigao slušalicu laknulo mi je.

– Znaš da sam se sinoć na trenutak umalo obratila i pomolila bogu… – nisam stigla dovršiti rečenicu.

– Jebo te on!

A potom se začuo dugi, grleni smijeh.

Službeni put II

priča 2Dan mi je počeo rano. Po običaju, kada putujem rano ujutro, sam se probudim dva sata prije i zatvorenih očiju čekam da prođu.

Točno u pet budi se klimakterična pure-german-white-trash susjeda s gornje etaže. Čujem je kako piša, direktno u vodu wc školjke. Prema zvuku, siguran sam da joj je mlaz promjera barem 10 mm, zato se i ispiša brzo, ali nažalost glasno. To me dekoncentrira od spavanja i dižem se.

Prva stvar je odvrnut štednjak na 12 da se ugrije voda za kavu. Turska, Franck. Boli me kurac. Nikada neću biti švabo, ali ni Hrvat. O tome drugi put.

Nakon sat vremena, sjedim u autu. Put je poznat, ne treba mi navigacija ali je ipak palim, jer mi se sviđa glas iz memorijske kartice na rano jutro.

München-Beč. Četiri i pol sata, 450 Km.

Uzmem uvijek neku jeftiniju gajbu za noćenje, do 40 Eura. U firmi prikažem da košta 120 Eura pa nešto i zaradim nakon 2-3 dana u Beču. Ipak, to ima svoju cijenu, nisam zaradio, ne brini prijatelju.

Danas sam uletio u najgori apartman do sada. Bosanci i Srbi nadograđuju hotel i galame kao da su na Majevici i Zlatiboru. Ne možeš vjerovat, u centru jebenog grada Beča, ovi jebu majku i ostalo. Samim time nema parkinga jer je pretvoren u bauštelu. Recepcionerka obučena kao Madonna 1984. u baletankama i bluzi na tufnice, na slabijem njemačkom me pozdravlja i vodi u sobu. U sobi mrak. Kroz prozor se nazire skela. Radnici s vanjske strane naslagali na skelu kocke kamene vune do vrha.

Recepcionarka se ispričava i vodi me u drugu, posljednju dostupnu sobu. Pušenje zabranjeno, a zaudara na dim kao u birtiji ujutro kad tek otvoriš. U tepison uvaljano jedno 3 kilograma ljudske dlake koja se ne da usisati, ali se zato lijepo vidi. Nisam ponio papuče pa hodam u cipelama do wc-a. Tuširanje. Prilično moderna kupaonica napravljena od jeftinih materijala. Nema tuš kabine, sve se slijeva na pločice. Odvod je začepljen spermom robova koji su tu bili prije mene pa je tuširanje vremenski ograničeno na 4-5 minuta.

Zidovi su izudarani i zaprljani kao da sam u popravnom domu. Posteljina. Prvo sam pregledao ispod jastuka i popluna. Našao sam dlake različitih profila, ali je posteljina barem mirisala. Na parfem.

Znao sam da moram što prije pronaći alkoholni izvor. I našao sam ga, skoro pa iza ugla. Bečka verzija inox sanka, ex. buffet Komiža u Gundulićevoj. Drmnuo sam dva deci vina i zateturao. Izgubio sam se u velikom dućanu i kupio bocu Laphroaiga.

Treba mi kurva. Sve me je ovo toliko natjeralo da potražim kakvu mađarsku kujicu koja nabada njemački i ima još nevidljive bradavice na stidnim usnama. Nicki, 19 Jahre, 15 Min – 50 Eur, 30 Min – 70 Eur, 60 Min – 100 Eur. Ružna je i ima neprirodno kratke noge. Sljedeća je Christy, 18 Jahre, a celulita na guzici kao da se ne miče od Netflixa i Popcorn bucketa. Sve koštaju isto.

I onda nadjem Rosie, bečanka, 45 godina, S/M pizdarije svih vrsta. Ima dobro tijelo, ali su joj se stidne usne objesile do poda. Fuj, neću to.

U kurac, idem dalje pit. Na svakom koraku Srbi, Muslimani, Hrvati…. ne možeš jebeno čuti Austrijanca. Svako malo me zapahne težak miris sa fasada koje se raspadaju od mokraće. Psećih govana u Beču ima najviše na svijetu, to je stara činjenica koja se nije promijenila. Minhen je neusporedivo mirisnija, Ispravno-Sretna civilizacija.

Na povratku u hotelsku sobu, na autobusnoj stanici vidim curu kako sjedi na podu pored klupe i drži se za glavu. Pomislio sam da joj je loše, ali je bila na nečemu. Nije imala 16 godina. Pridigao sam ju i ponudio joj vode. Htjela je pivo. Odveo sam ju do obližnjeg kioska i kupio dvije limenke piva. Odmah je popila pola limenke i nekako došla k sebi. Pitala me je gdje živim. Pokazao sam joj prstom prema sobi. Htjela je da idemo kod mene. Uzeo sam još 6 piva za svaki slučaj. Ušli smo u sobu i ona me je počela žvaliti. Malo sam bio zbunjen, ali bila je mlada i pijana, što sam trebao drugo?

Imala je smeđu dužu kosu. Skinuo sam ju do kraja. Legla je na krevet i raširila noge. Brijala je pičkicu kao prava porno diva. Samo mala tanka crtica je ostala iznad klitorisa. Nije bilo prišteva, fleka, izraslina ili nepravilnosti. Školski prikaz čvrste mlade funkcionalne vagine, to je bila. Da, to postoji.

E prijatelju, kakav je gušt lizati takvu pizdicu… Sokovi mirišu, nisu ustajali, pulsira triput brže od ovih matorih, žilava je, tvrda, uska, osjetljiva na dodir. Lijepo sam je nabijao. Ona je slagala neke polusvjesne face što me je dodatno napaljivalo. Ševio sam je cijelu noć. Svaki put bi svršio u nju i gledao kako ispušta spermu iz pičke. Cijedila joj se preko šupka na plahtu. A onda opet utrpavanje i tako do jutra.

Probudio sam se u devet, nakon samo dva sata sna. Gledao sam je kako spava. Prišao sam joj licu i svršio po obrazu. U snu je to razmazala po cijelom licu. Skuhao sam kavu, obrijao se i otišao na teren. Kada sam se vratio predvečer, više je nije bilo, što sam i očekivao.

Sutra sam se vratio u Minhen i nastavio svoju životnu rutinu, uključujući i dnevnu dozu skupih tekućih funkcionalnih vitamina.

Službeni put

prva pričaFirma me šalje na teren svakih par mjeseci. Totalna pripizdina, austrijska zabit. Za mene je to mali godišnji odmor. Pored dnevnica i dodatnih izmišljenih troškova koje ću naplatiti firmi, veselim se noćenju. A za prenoćište sam iznajmio sobu u javnoj kući. 37 eura noć, a firma plati 92. No, nisu samo novci u pitanju, ima i jeftinijih potleušica.

Oko 8 navečer završim s poslom i dođem u sobu. Pet minuta nakon toga, već mi kuca mlada kurvica. Lijepa je, iako znam da nema sve zube. Svaki put kad dođem u sobu, one kucaju. Nema kontinuiteta, stalno ih mijenjaju. 

Madam-recepcionerki ništa ne govorim da me puste na miru jer volim da me smetaju. Obično malo pregovaramo oko cijene, čisto onako da ispadnem normalan.

Nikada ih ne jebem. Strah me je boleština koje im je prenio neki rumunjski kamiondžija. Samo pušenje. 25 Eura nije puno, to je polovina zarade od jednog seta polovnih felgi koje dovlačim izvana i prodajem u Hrvatskoj.

Čvrsto je držim za kosu. Sve imaju izblajhanu kosu. Kosa im je mekana. To me podsjeća na ženu, volim to.

Nakon 15 minuta odlazi. Ne dam joj da zapali cigaretu i popriča sa mnom nakon pušenja. Tu sam gora kurva od njih. Ipak sam ja mušterija. Za emocije si nađi muža. Soba smrdi na vlagu i znoj. Vjerojatno i na spermu. 

Zapalim cigaretu nakon nje da neutraliziram prostor.

Na 36 cm CRT televizoru pratim kablovsku televiziju. Hvatam i HRT1 pa pustim dnevnik.

Kroz zid susjedne sobe čuje se skvičanje nekog švabe. Ne želim znati  jel on gura ili mu kurva gura. Stavljam Dnevnik 2 glasnije.

Iz ruksaka vadim drugo pivo s benzinske. Još je fino hladno. Popit ću ga i zaspati. 

Znam da sam privilegiran u paklu.

De facto i de jure

defacto

Kroz balkonski prozor, odnekud ispod je dopirao žamor i hihot. Ženski glasovi. Srednja ekonomska. Veliki odmor.

– Postoji li išta iritantnije od smijeha šiparica?, upitala sam ga.

– Samo si ljubomorna jer stariš, odvratio je Zakoniti.

Pomislila sam kako je u pravu i nisam rekla ništa. Tišinu je opet parao neki praznoglavi izvještačeni cerek.

Od jučer sam uvjerena kako on zna i zna da ja znam, ali svjesno biramo ostati tu gdje jesmo, iza neizgovorenih riječi. Od nas se to očekuje. Čitavog života se od nas nešto očekuje. I nije to nužno loše. Možda bi odletjeli predaleko u svoje apstraktne svjetove da nije tog straha od javnog mnijenja.

Mislim ipak kako je vrijeme da si prestanemo lagati i razmišljati kako smo liberalni i puni razumijevanja.

Sumnjam da bi razumio da mu kažem zašto sam plakala jučer.

Plan evakuacije planiran je mjesecima prije. Prije nego je drveće prolistalo i grad opet dobio neki šarm koji mu samo proljeće može pokloniti. Prije nego sam Nezakonitom dozvolila da mi deset godina kasnije ponovno razmakne bedra i bez riječi kaže da smo zauvijek povezani. To je naše prokletstvo. Nisam praznovjerna.

Poljubila sam ga u sunčane pjege na leđima i rekla mu da se plašim i da sam umorna.

Pokazao mi je svoje stare fotografije. Znam da će zvučati blesavo, ali je Nezakoniti konačno dobio ljudsku dimenziju.

Nije bio samo fiktivni ratni junak mojih mokrih snova – bio je dječak u pidžami na božićno jutro. Pidžama s harlekinskim uzorkom i osmijeh dva razmaknuta prednja zuba. U rukama je stezao crvenu torbu s natpisom “Liverpool”. Isti usrani klub za kojeg Zakoniti navija.

I plakala sam.

Nisam ponosna na to.

Mislim da je vrijeme za odlazak.

Vlaga

vlaga

Kuhinja i blagovaonica bile su spojene i pretrpane starim namještajem.

U sudoperu su stajala dva neoprana tanjura i dvije vilice. Svježe oprane čaše cijedile su se na prljavoj krpi.

Zrak u prostoriji bio je težak, prepun vlage. Zidovi su bili trošni. Vlažni skoro do raspadanja. Kroz prozor blagovaone iz dvorišta sam čuo lavež dva psa, manjeg i većeg.

-Evo, to je tu – rekla je starica i prstom pokazala na pohabanu drvenu komodu prepravljenu u stolić. Na komodi je stajao mali notebook ljubičaste boje. Po stranicama ormara-komode bili su polijepljeni novinski naslovi i fotografije Rickyja Martina, Barbie, Destiny’s Child, Jennifer Lopez, izrezane iz nekog teenagerskog časopisa.

Preko sklopljenog notebooka ležala je duga, smeđe-plava vlas. Rasklopio sam notebook, ne dirajući kosu, i uključio ga. Na desktopu je bila fotografija nasmiješene pjevačice, a preko nje nespretnim dječjim rukopisom, slovima crvene boje, napisano “Beyonce”.

-Znate, to mi je od unuke. Voli pisati, pa sam joj zato uzela taj pisač… Da vas odmah pitam kad ste tu, znate, mala ima problema sa srcem. Često je vodim u Zagreb na preglede, pa bih htjela ponijeti taj kompjutor, da se dijete zabavlja putem…

– Samo ga isključite s punjača i to je to. On radi, jer ima bateriju u sebi. Napunite ga prije puta i radit će bez problema idućih par sati.

– Znači, to je to?

– To je to. Počupajte sve žice van i nosite ga sa sobom.

– Hvala vam. Znate, teško je s malom, djetetu je naporno putovati, pa neka barem ima nekakvu zabavu dok putuje.

Raspakirao sam pisač i priključio ga na računalo.

– Imate li možda papira, da ga odmah isprobamo?

– Imam, imam – užurbano mi je odgovorila starica i nestala iza vrata koja su vodila iz kuhinje. Pojavila se minutu kasnije s par listova papira. Bili su vlažni.

U kutu sobe komad zida otpao je na pod.

Pomislio sam, ako uprem prstom u zid, da ću ga probiti. Vjerojatno i bih. Možda bih s par udaraca mogao srušiti cijeli zid?

Počeo sam teško disati.

Vlaga u zraku pritiskala je sve jače.

Bio jednom jedan Nikola

nikola

“Hercegovina, zemlja sunca”, slova su se skupa s hrđom cijedila s limenog plakata na trgu. Kiša je padala već peti dan za redom.

“Jebem ti zemlju!”- procijedio je kroz zube dok smo prelazili cestu prema mostu.

Ljudi ovdje odu u kurac kad zapuše južina. Grad kao tempirana bomba.

Na mostu je neki luđak repetirao pištolj.

“Jel se bojiš?” pitao je.

“Ne, uopće”, slagala sam i već sljedećeg trena zamišljala kako metak probija lubanju ili se zabija u leđa. Njegova ili moja, sasvim svejedno.

Nije me primio za ruku. Bolesno smireni smo hodali još par metara ispred bradonje koji je i dalje mlatarao pištoljem mrmljajući nebuloze. Kasnije mi je rekao kako mu je bradonja još i namignuo. Meni nije bilo jasno zašto nismo prešli na drugu stranu ulice. Nisam mu rekla. Pogledala sam dolje u rijeku koja se pjenila pod našim nogama.

Netko mi je davno rekao da je Neretva uvijek bučnija kada je gladna. Neko božanstvo koje živi dolje u pećinama zahtjeva ljudsku žrtvu. Mislim da se božanstvo zove Bajro.

“Goni ga u smokve!” – opsovala sam u sebi.

Bio jednom jedan Nikola.

Nisam sigurna zašto baš danas želim pričati o njemu.

Imao je impresivnu kućnu biblioteku. Jedan od onih jugo-regala od poda do plafona u koji, za promjenu, nisu bili ugrađeni tomovi Pearl Buck ukoričeni u nijanse koje se slažu s bojom furnira, ni kristal babe Janje. Dakle, pravu pravcatu biblioteku.

Priznajem, mene je sa 17 bilo lako impresionirati.

Nikola je bio mačo, nekih 10 godina stariji. Imao je bradu i studirao je povijest u Prištini. Unatoč izgledu ostavljao je aseksualan dojam. Nešto svetački, asketski, hermitski. Kao da je sam sebe uvjerio da je seks nešto na razini s koje se izdignuo. Činjenica da je mucao mu nije išla u prilog. Staru mu je pokosio geler, u dvorištu zgrade. Stari se strmoglavio u Bajrino naručje. Autom. Navodno je bio nesretan slučaj: Bio je toliko pijan da je zaboravio kako most ne postoji. Tada su svi mostovi bili porušeni.

Ponekad mi se činilo kako mi Nikola može čitati misli.

Ležimo u krevetu i slušamo parenje golubova. Vani je vrelo ljetno popodne. Danas ne idemo nikamo. Paralizirani žegom i nevesinjskom travom. Čujem ga  kako se po tko zna koji put nespretno ispričava radi svog rođaka koji me razdjevičio. Rekao je da zaslužujem bolje.

Zahvalila sam mu kad me otpratio kući.

Čudno kako se godinama poslije i dalje sjećam plahte (plava sa bijelim  kockicama) i Nikole narednog jutra kako s nje ispire moju krv u velikom metalnom loncu za iskuhavanje.

Možda je tu sve počelo.