Psihijatar

psihijatar

“HA HA HA! Ti na tome pišeš?!”, rekla je kad je vidjela moje staro računalo, “Pa vidi ti taj prastari monitor!… A HA HA HA!”

Kad je to rekla, odlučio sam se prestati družiti s njom. Ako nešto prezirem, to je površnost.

Iako sam mogao vidjeti svoj divovski, velijožasti ego, kako me hvata u ruke, diže iznad glave i trese poput lutke dok se nekontrolirano smijem, ipak sam bio tvrdoglav: “Odjebati”, glasila je poruka iz Centrale.

Par trenutaka gledao sam kroz prozor u gustu maglu, a onda joj rekao da ode. Kad se konačno iskobeljala iz kreveta i nestala kroz vrata, primijetio sam po sobi strateški razmještene njene stvari: Kevyn Aucoin maskara na stoliću kraj kreveta, šal od nečega što je ličilo na svilu prebačen preko noćne lampe, i na podu, naušnice. Sa zakačkama, uperenima u strop, što su vrebale moja gola stopala. Prljava igra.

Zaključao sam vrata i vratio se u spavaću sobu.

“Loš potez za nekoga tko se toliko dobro poznaje”, rekao je Damir, moj imaginarni psihijatar. Sjedio je u svojoj sivoj fotelji i navirivao se ispod djelomično podignute rolete u gustu, mliječno-bijelu jutarnju maglu.

Povukao sam roletu do vrha, a on je odahnuo, i raširio ruke kao da će zagrliti maglu koja je zlostavljala livadu. Pripalio je svoj do pola popušeni joint.

“Loš za mene ili za nju?”, upitao sam.

“Za tebe, jebat ga”, rekao je i glasno pročistio grlo.

Damir je bio seronja najgore vrste. Valjda psihijatri takvi moraju biti. Manjak emocija, višak analitičnosti. Ali, s obzirom da je bio plod moje mašte, mijenjao je osobnost svakih desetak minuta. Jer ne podnosim jednolične ljude.

“Ja sam Damir! Tvoj osobni psihijatar! Izvoli sladoled!”, znao je reći i pružiti mi kornet s vanilijom i jagodom. A dobro zna da uopće ne volim sladoled.

Ili mi je, jednostavno, satima dosađivao, u nogometnom dresu visoko skipajući iza televizora, s loptom pod rukom, praveći grimase prema meni. U pauzama skipanja balansirao je loptom na čelu.

Strašno zabavan tip, taj moj psihijatar.

No, nisam ni ja za baciti. Vjerujem da ponekad ipak shvati kako se namjerio na krivoga. Znam se tako probuditi usred noći i početi pričati sam sa sobom:

 

 – O čem ti pričaš, prika, o čem ti pričaš!?

- Pričam o tome da je za dva koplja bolji!

- Za dva koplja? Ma daj!

- Za dva!

- Pa kol’ko je onda bolji od Orozovića, za tri?!

- Nemoj mi tu sad miješat kruške i panjeve, kru te jebo munjeni… Sjećaš se kad je izbacio mrtvo tijelo vjeverice kroz prozor automobila i pljunuo za njim?

- Da nismo zgazili vjevericu, ne bi me to ni pitao. Jel tako?

- Tako je.

- Znaš, imam grdobinu, domaću, u škrinji.

- Domaću?

- Domaću, da.

 

I taman kad vidim da ga je priča zainteresirala, znam to jer nagne glavu ulijevo i nabora čelo, ja prestanem pričati.

Izraz koji mu lice tad poprimi ne može se platiti novcem.

I onda mu još, kao šećer za kraj, ispružim srednjak i okrenem leđa.

Dok on bijesno puše i šuška svojim djedovskim papučama oko kreveta, zaspim s osmijehom na licu.

Strašno zabavan tip.

Melankolija

melankolija

Prije razgovora za posao, progutao je acid, a onda od oca posudio automobil i krenuo na put.

Na pola puta više nije mogao voziti. Parkirao je auto pod krošnju starog hrasta i zamislio da je ljeto, iako je bila zima. Bio je u najljepšem ljetu ikada. Čak su i ptice cvrkutale. Spustio je prozor i udahnuo topli, mirisni zrak.

Otvorio je svoj crno ukoričeni notes i u sekciju “neodgovornost” zapisao još jednu definiciju.

Kad je uvečer vratio automobil ocu, ovaj ga je pitao kako je prošlo. „Mislim da ću dobiti taj posao“, rekao je i dobacio mu ključ.

Hodajući cestom, gledao je kako u daljini, u zrelom sumraku, gore kuće. Isprva bi se zažarile po bridovima, a onda buknule u silovit narančasti plamen. Dim je na nebu oblikovao kule i gradove, baš onakve kakvi ne postoje na zemlji.

Troglavi psi pakla trčali su oko njega, ližući mu lice iz odanosti.

Usput je pozdravio beskućnika i darovao mu zadnjih šest kovanica.

Kad je otvorio vrata stana, konzola je iz mraka blještala zelenim slovima: PRIMLJENI STE.

Vidra (Valentinovo Redux)

losingyourmind

– Ma, ne… Dok sam još živil tam na Ravnicama.

– Tam prek puta Fakultetskog dobra?

– Da, u Škrebovoj, ne. I jedan dan, posle posla, stanem ti u birtiji u prizemlju zgrade, da ne umrem u onom klaustrofobičnom stanu…

– Je, jebate, to je bila rupčaga.

– Otkud ti znaš? Nikad te nisam vodil u taj stan.

– Mislila sam na birtiju.

– E, pa, stan je bil još gori.

– A, jebote… Uvijek sam si mislila da imaš nekog gore.

– Kao, na primer, koga?

– Kaj ja znam… Mamu na umoru, klinca zvezanog za radijator, tak nešt, čudan si. Zakaj si opće visil u toj rupi?

– Kaj misliš zakaj? Jedino sam tam imal za stanarinu. I mogla je bit takva, kad je gazda, policajac, u stvari isteral nekakve Srbe devedestprve i prisvojil si stan. I taj “moj”, na petom katu, i jedan u ulazu do, i dva spremišta u podrumu, dole, kod kotlovnica.

– Pandurčina postala, kak se veli, landlord?

– U stvari, kad je postal landlord, još nije bil drot, nek dobrovoljac v HOS-u. Pandur je postal tek posle Oluje, kad su ukinuli njegovo radno mesto. Ček, stani, tu uvek ima staklenih. Otvaraj tu kantu.

– Koje radno mesto?

– Ljepitelja selotejpa.

– Morbidan si.

– Viš, sam ti rekel, ima ti u ovom ulazu ta jedna ženska, razvela se od muža, sin poginul u nekakvoj prometnoj, a stara pere samo finjake. Bijeli pinot, il ovaj chardonnay. Ček, ček! Proveri, nekad je tak pijana da hiti flašu, a nutra još ima. Dobro, ne danas… I, tak, svaki dan posle šljake, pravac birtija. U stan mi se bogme nije išlo. Smrdilo je gore u tri pičke materine. Na svinje. Oni Srbi, kaj ih je pandur poteral, njih je doselila još JNA, osamdestpete-šeste, ko rezerviste, iz Ljuberađe. To ti je neka teška vukojebina na jugu Srbije. Pričal mi gazda, jednom kad smo se napili.

– Kak taubeka dva, a?

– Ne baš. Ali, rakija mu je bila dobra.

– Tebi je svaka dobra.

– Zato i jesam z tobom… Gazda ti je devedestprve zveknul popis rezervista iz operativne komande JNA Zagreb i krenul po stanovima. Uglavnom Srbi, ali nije bil izbirljiv. Ovi iz “mog” stana, ti su baš bili neki teški čobani. Ono, palili parkete i sve to. Držali svinje na balkonu, a kak je smrdilo nutra, vjerojatno i u dnevnoj sobi. Uvuklo se u zidove, bok te jebo.

– I zato me nikad nisi vodil gore?

– Pa, da…

– Nekak si ipak mislim da si fakat imal klinca zvezanog za radijator.

– Naš kaj, nemoj da popizdim! Čekaj, tu nemoj ni gledat, tu je sve teška sirotinja, ti ni čaše od jogurta ne bacaju, sam peri dalje… A, dole, u podrumu “moje” zgrade, kod kotlovnice, dole ti se buksal Vidra. Valjda se tip prezival Vidrić, il tak nekak, pa su ga zvali Vidra.

– I? Si Vidru zvezal za radijator?

– Odjebi… Uglavnom, Vidra ti je bil hipik il nekaj takvoga. Ma, kurac! Bil je on narkoman vulgaris, ono, urokan od jutra do sutra. Al, kad slučajno nije bil urokan, onda je znal z rukama. Ono, da ti otštopa zahod, spička antenu od telke, popravi vešmašinu i to. Pričali su da je bil čudo od deteta. Prije horsa, ne.

– Je, ima ih takvih, prepametnih, kaj se sjebu od preveć razmišljanja.

– Gle, nije Vidra bil nikakvi novi Nikola Tesla, al, ono, znal je dost da ga gazda pusti da živi dole u podrumu, pod uvjetom da ne piša po haustoru i da tu i tam popravi nekaj po stanovima koje je pandur rental.

– Ko, hausmajstor?

– Baš to… Gazda je nas imbecilne najmoprimce htel videti samo jedamput na mesec, kad bi došlo vreme za ubrat stanarinu, ono, uvek smo bili šljam za njega, a i nije bilo dobro da pandura preveč viđaju sa sitnim krimićima, ne… Tak ti je Vidra imal ključeve od svih stanova. Ono, ak u nekom pukne cev u tri ujutro, sused ispod si lagano može potražiti Vidru, jer jebalo se panduru za to kaj sused ima pol metra govana u spavaćoj sobi.

– Mislim, ko nema?

– Baš tak… Ja sam znal da Vidra uredno ordinira po svim stanovima, pa tak i po “mojem”, al, ono, živo mi se jebalo, nije da sam baš imal nekaj kaj bi mi falilo, ne. Al, onda se nekaj počelo događati z Vidrom. Kad sam se tek doselil, Vidru ti se retko viđalo. U globalu je bil sklupčan u tom svom štakorskom gnezdu u podrumu i retko je izlazil na sunce. Ono, ko Gollum u treger hlačama, z francuskim ključem u jednoj i zmazanom špricom u drugoj ruci. I, ono, tu i tamo bi ja došel kasno iz birtije, stan je i dalje smrdil na one svinje, ali osetil bi ti se tu i neki drugi smrad, ono, sličan, al ipak u drugoj nijansi. Mislim, u toj zgradi se bilo tolko smradova, da jedan dodatni stvarno nije bil nikakva egzotika. Al, nekak u isto vreme, sve češće bi se Vidru znalo naći dole u birtiji. Ono, dođem, a Vidra je već tam – zbuksan na zadnjoj šank-stolici, Žuja ispred njega, šuti ko zaliven. Odlazim mrtav pijan, a Vidra još uvek na svom mestu, sve po starom, sam je Žuja nova.

– Otkud mu pare za Žuju?

– Pričalo se da ga je doktor Vragović skinul z horsa.

– Znala sam da imaš hepi end.

– Je, ko i svako na haustor masaži kod tebe, pička ti materina! Uglavnom, đemdo ti jedan dan, to jest, večer, kad ono, Vidra sedi z obrijanom glavom.

– Kaj nisi ti imal obrijanu glavu u to vreme?

– Jesam, to me i razjebalo.

– Tvoja il Vidrina glava?

– Vidrina, jebem ti mater.

– Svakoga obično razjebe njegova glava, zato mu i treba hepi end, da se zresetira, ne.

– Nisam ti ja svako! Uglavnom, onda su ti se počele događati čudne stvari… Tipa, odlazim ujutro na posel, prekoračim punu pepeljaru, razbacane boce, bljuvež kraj kreveta, ono, sve normalno za jednog cugera – timvra se navečer, pepeljara prazna, nema flaša, pod oriban…

– Zveknul ti je flaše, a?

– Nije bilo povrata ambalaže još tad.. To je Zmajlović zmislil tek kasnije.

– Pa kaj te onda jebalo? To kaj imaš tajnu kućnu pomoćnicu?

– Pa pička mu materina, valjda čovek ima pravo na privatnost.

– Ono, da, možeš si valjda u miru kuriti parkete i vezati klince za radijatore u svoja četiri zida, žimku…

– Naš, kaj, pička ti materina, kat te ruknem, opala buš u taj sneg tak da se više nebuš digla! Ma, u biti, bolil me kurac za privatnost. Nego, kaj me fakat razjebalo… Imal sam ti jednu majicu “Žuja je zakon”. Naštancala je toga pivovara na tone, jebeš majicu, al, ova je bila posebna. Se sećaš kad Jarni zabil Köpkeu na kraju prvog poluvremena, kad smo tukli Švabe na svetskom prvenstvu devedestosme? Jebem ti mater, bili smo ti ja, Lampa i Kizo dole u onom parku prek puta Republike Austrije, sve tekme su ti se gledale tam na ogromnom platnu, i ono, nabrijani u tri pičke materine, nervoza, ono, do jaja, i Jarni ti povuče loptu, i kresne sa jedno dvajest metara i metne ga Köpkeu, i cela livada podivlja, GOOOOOOOL!, a klinac do nas, z nekakvim oćalicama, veli samom sebi “Šajse!”, i ono, ruka je išla sama, pogodil sam ga ko pičku, BAM!, BAM!, jedamput, dvaput, i damgle majicu, ono “Žuja je zakon”, i reko, skidaj majicu pederu, i malo mi je bilo čudno kaj me klinac odmah skužil, Švabo usrani, al, odma su se priključili i Lampa i Kizo, i zbombali smo malog u tri pičke materine… Ono, kasnije se ispostavilo da je klinac zapravo naš i da je rekel “Najs!”, a ne “Šajse”, al, majicu, majicu nije dobil natrag, a ne.

– Dobro, dobro… Uvek kad počneš pričati o tim svojim krepilima z tekmi, uživiš se u tri pičke materine. Rađe otvaraj ovu tu kantu, kurac bumo danas pili ak ne pokupimo još dvajest, a Kaufland se zatvara za čuku vremena.

– Imaš prav… Imaš kurac, viš da nema ničega. Kad me dašgle, kurvo?! Idemo dalje! I, dođem ti jednu večer dole u Victory, kad ono, Vidra sedi u “Žuja je zakon” majici. I, ono, zamračilo mi se, jebem ti mater. Narkomančina, sav fini i počešljani, sedi dole u mojoj jebenoj majici.

– Onakvoj kakvih je pivovara naštancala na tone?

– Ej, naš kaj, prepoznal bi tu majcu u deset hiljada drugih, ovim rukama sam je skinul sa krvavog lika u tom jebenom parku, samo je jedno frtalj-finale, samo je jedan Jarnijev gol Köpkeu, samo je jedna jebena majica!

– U to vreme si već navelko gutal one Vragovićeve raznobojne, ne?

– Nema to nikakve jebene veze, pizda ti materina, kurvinska! Znam kaj sam videl! Psiho Vidra se pokušal pretvorit u mene, ono, skidanje z horsa i novi, novi život!

– Si provjeril? Zakaj jedan dan ne odeš i pozvoniš na taj stan u kojem si živel… Mislim, jedan dan kad uspeš biti malo manje pijan.

– Kaj me jebeš, prokleta kurvo! Pijanija si neg’ ja, jebem ti bogara!

– …možda još uvek živiš tam, ono, neki drugi život, fini i počešljani, a da ni ne znaš. Au! AUU! Da, pa kaj ti je! AUU! Si normalan?! AUUUU!

– Uvek nekaj moraš srati, pizda ti materina

 

Wicca

wicca1

- Prokleta mačka! Opet je počela srati svugdje… Što je najgore to nije moja mačka. Mislim, nije da možeš posjedovati mačku, ali ova se dovukla sama. Zovem je miss Nastybottom.

- Opravdano – rekla sam s gađenjem, promatrajući kroz prozor nešto što je izgledalo kao infekcija.

- Trebao bih je dati smaknuti. Ili nešto… Neko humano rješenje.

- Kao, recimo, Glock među oči?

- Previše nereda. Nešto suptilnije. Zračna puška? Ali nemam srca.

Pucao je po ljudima a ne može upucati mačku. I mene je naučio koristiti pištolj. Možda je omekšao s godinama.

Deset godina je dugo. Nije baš ostario. Kuća je izgledala identično, samo zapušteno.

- Bio si puno uredniji, koji se kurac dogodio? – pitala sam.

- Ti si otišla.

- Ti si lud.

- U ormaru sam našla svoju staru šminku. Zašto nisi to bacio? Skupljaš previše sranja, darling.

- Ne koristim tu policu.

Jako je smršavio, to je jedina promjena na njemu koju sam primijetila.

- Hoćeš da gledamo film? – pitala sam.

- Hoćeš da te naučim igrati poker ili hoćeš da idemo u krevet? Već je kasno. – rekao je. 

Na policama su stajali čitavi tomovi knjiga o okultnom. Mada je bilo tu i brdo kuharica i Grishamovih romana. Nisam ga htjela još i oko toga zajebavati. Valjda se racionalnost isto topila vremenom.

- Kuća ti je zbilja svinjac. Dozvoli bar da pospremim rublje.

Bilo je četiri i pol ujutro. Previše alkohola.

Nije mi bio odbojan miris njegovog tijela. Ništa mi njegovo nije bilo odbojno ni strano. Bilo je toplo, sigurno i naše. 

- Ovo se nikad nije dogodilo – promrmljala sam, praveći se da tonem u san.

- Naravno, iako… Znaš, prije par godina sam razmišljao o jednom ritua…

- Čemu?

- Nebitno sad, spavaj.

Ustala sam rano, prije njega, i odvukla se u kupaonu. Pored kade stajao je svijećnjak s pentagramom.

Navukla sam kaput, uzela zračnicu i zakoračila u stražnje dvorište.

- Maaac! Mac, mac…

Dragulji

dragulji

Zalijem još jednu ružičastu šampanjcem i krenem prema teškom grimiznom zastoru koji zaklanja pozornicu, prije nego što dopustim samoj sebi da se predomislim.

Grabim dvoranom uz bočnu stranu kojom dominiraju bivše ćelije, pretvorene u decentne VIP niše zaklonjene svilenim zavjesama. S ovakvom koncentracijom analgetika, alkohola i jet seta, lounge skrovišta su naprosto obavezna.

Gotovo pregazim Leonardu kad ošamućeno ispadne iz jednog od njih. Rukom u kojoj drži čašu nespretno se trudi održati ravnotežu, dok drugom pokušava ugurati veliki smartphone u minijaturnu torbicu.

– Kisi-kisi! – prikradem se i trgnem je iz mjesečarenja.

Tirkizni koktel joj poprska visoke pete.

Škiljeći me pokušava izoštriti, podbuhla od još svježih injekcija botoxa.

– Baš sam te mislila naz… – podigne telefon, kao da se ispričava.

– Izgledaš skroz prpošno! Nova teretana? Ili novi trener? – upitam i namignem kao da razgovor ima nastavak.

– Pa ti ne zn… – zausti, pokazujući glavom prema niši iza sebe, kao da neću odmah otići dalje prije nego što netko pomisli da pričam s čistačicom.

Kad ti muž napravi pet komada da svijetu sakrije kako je zapravo peder, možeš Glumičiću kupiti otočić u karipskom moru, ali još uvijek ćeš izgledati kao čistačica s petero djece.

Ne moram pogledom potražiti Nikolinu. I bez toga znam da negdje u centru dvorane upravo vrši otmicu pozornosti.

Za ulazak u svijet glamura nije ti potreban novac. Ako nemaš para, uvijek možeš zgrabiti publicitet za siromašne. Prijaviš se u reality show. Napišeš knjigu koju pročitaju svi osim tebe. Otpjevaš dva-tri singla kao pozadinu za svoje pornografske oglase koje Top.HR naziva spotovima.

Iako je odavde ne mogu vidjeti, možeš biti sigurna da Nikolina, okružena zidom startup starleta, okreće svoje četiri puta korigirano poprsje kao strelicu kompasa, određujući tko je “top”, a tko “flop” ovaj tjedan.

Kad bi u našem svijetu postojalo prijateljstvo, rekla bih da smo nekad bile najbolje prijateljice. Nikolina i ja, silikonske koke u vječitom lovu na vječite neženje s malim kurčevima i debelim novčanicima, kako bi znale roktati kad bi se, u nedostatku poštenog eventa, same napile u smrdljivom stanu u ulici Republike Austrije, čim bi Nikolinina stara odlepršala na izlet s nekim od ljubavnika. Sakupljajući lovu za prve estetske korekcije, uvježbavale bismo odglumljene orgazme i pokušavale nadglasati Thompsona kojeg je kreten na krovu zgrade puštao dan i noć.

Puklo je mnogo operacija kasnije, kad sam ugrabila Vidoja. Kao, ja sam je zajebala. Kao, nije bila predroljasta za tog edipovskog kompleksaša koji je ukrao naočale Woodyju Allenu. Kao, nije bila preizravna za tipa kojem je više trebala mama nego porno glumica. Dobro, mama s ogromnim sisama i par trikova među nogama, ali još uvijek mama. Ne drolja sa šatro slučajnim seks videom na internetu.

Kratkovidni kralj prehrambene industrije istočnog Balkana nije nešto što prepuštaš slučaju. U jacuzziju vile Miločer nema drugih prilika. Do zalaska sunca uz beskrajne Sex on the beach koktele, netko mora biti dovoljno pijan da sune čak i talog izmrvljenih tableta na dnu čaše. Nakon romantične večere za troje, netko mora završiti na ispiranju želuca.

Zato smo Vidoje i ja organizirali današnje darivanje baš ovdje – gdje smo se i upoznali. Na sve rupe, ako baš moraš pitati. Nisam ja kriva što je Nikolina te noći baš ovdje shvatila da ipak pripada u drugu ligu. Uz nekakvog nogometaša kakvom je dobra i fufica koju moraš okrenuti na bok da se ne uguši bljuvotinom.

Nisam je danas pozvala zato da joj zabijem kirurški dorađeni nos u krunu moje i Vidojeve ljubavi. Nisam je pozvala da je novinarčić s nekog portala upita gdje joj je nogometni muž, i jesu li su istinite glasine da opet troši onu striptizeticu.

Iza grimiznog zastora, okružen brižnim dadiljama, naš najnoviji mali princ čeka da ga prvi put pokažemo javnosti. Darovi su obavezni, i to isključivo u novcu. Nije da naplaćujemo ulaz, ali, vjeruj mi, ne želiš doći na naslovnicu kao prevarantica dobrotvorne akcije. Naravno da cijeli iznos doniramo u humanitarne svrhe. Naravno da Vidoje i ja samo koristimo publicitet kojeg su nam dragi Bog i Story podarili da bismo pomogli onima koji nisu tako sretni.

U ovoj zemlji, domovi za nezbrinutu djecu i one sa posebnim potrebama su u takvom stanju da jedva održavaju postojeći protok. Postoje ljudi koji predaju zahtjev i čekaju godinama. Kao da smo u zemlji trećeg svijeta.

Ne znam kad je trend zapravo počeo. Mislim da je od poznatijih prva krenula ona ministrica Roginić. Nemam pojma što je u njenoj glavi nedostajalo rađanju, kad je i bez njega imala visoki tlak i proširene vene. Doduše, s tri-četiri šlaufa oko tog struka, tu ni nije bilo mnogo prostora za privremenog sustanara.

Kad je usvojila siromašnog, poštene starlete i voditeljice su podivljale. Naslovnice tabloida baš i nisu pomogle smiriti situaciju. Njen photoshopirani podbradak i majčinstvo bez majčinstva, u desecima tisuća kopija. Nesebična samaritanka s ispunjenom primarnom funkcijom žene, ali bez strija i izgriženih bradavica.

Ubrzo se obrušila lavina. Prvo su ispraznile domove za siromašne. Kad je nakon toga ponestalo neuhranjenih Srba i Cigana po prigradskim naseljima, stvari su otišle na novu razinu.

Danas, svaka ima barem po jednog. Neke i po tri, četiri komada.

Vidoje i ja imamo dva Retta, jednog Aspergera, jednu Fokomeliju, te po jednog Dezintegrativnog i Pervazivno-razvojnog. Ne znam gdje su točno sada, ali budi sigurna da im je puno bolje nego tamo gdje smo ih kupili.

Naši mali retardirani dragulji su statusni simbol. Čim rjeđi to skuplji. Autizam. Cerebralna paraliza. Sindromi s prezimenima njemačkih pedijatara.

Kao i bilo koji accessory, svaki ti dosadi otprilike u isto vrijeme kad i njegova dadilja dosadi tvom mužu, pa završe zajedno sakupljajući prašinu. Retard i dadilja, naravno. Muž i ti, nakon seksa za pomirenje, umjesto obnove zavjeta nabavite novog, rjeđeg i skupljeg.

Mi smo brojačice karata u genetskom black jacku. Tragačice za najboljim gubitnim listićima. Imaš šanse za barem jedan Rettov sindrom na deset tisuća. U skupini od tisuću beba, čeka te barem jedan Down. Nije da muževi primjećuju razliku. Ionako ih nikad nema kod kuće. Svaki novi razvojni poremećaj, za njih je samo stavka u prometu jednog od bankovnih računa.

Oni plićeg džepa, kao Nikolina i njen nogometašić, oni su osuđeni na jeftine autiste. Izdaleka lijepo sjaje, ali, vjeruj mi – ipak su cirkoni. Nije to kladionica, draga moja. S jednim autistom na šezdeset i osam živorođenih, to je kao da rastu na drveću. Nikad joj ne bih rekla, ali to su mogli napraviti i sami.

Psst, strogo u povjerenju, zapravo i jesu. Mislim, mali je iz kućne radinosti, sto posto. Sjećaš se kad je nestala na dva-tri mjeseca iz medija? Kao, zajedno su tražili kuću na Barbadosu? Molim te… Puno se pričalo o tom mogućem nogometnom transferu desetljeća, ali na kraju se krasni par ipak vratio u Zaprešić. Možeš se kladiti da nikad nisu ni otišli.

Kad se približim centru dvorane, Nikoline više nema, ali kokošinjac je ostao. Nitko me ni ne primjećuje. Nakašljem se, ali kujice sa stažem su prezauzete nadmetanjem u žrtvama koje su morale prinesti za “svoje prvo”.

Nije da ne znam o čemu pričaju.

– Mene je gušio jastukom – kriješti jedna sa suzama u očima.

Ne pričaju o stvarima tipa tisuću puta reći “volim te” tipu koji je barem tisuću puta retardiraniji od stvora kojeg si želiš kupiti. To možeš brže nego što kažeš “brak”.

– Meni je u krevet doveo mlađu!

Da postaneš majka tuđoj pogreški, moraš progutati mnogo više.

– Meni je doveo dvije mlađe!

Ne shvaćaš koliko ti jutara više treba sprej za grlo nego pilula za jutro poslije, samo da bi ostala trudna preko ureda za usvajanje.

– Meni je doveo dvije mlađe i psa!

Ne znaš koliko njegovih skrivenih maštarija trebaš ispuniti da bi ostvarila jednu svoju koju ćeš svima pokazati.

– Na mene se popišao!

Za jedno bezgrešno začeće, iskrvarit ćeš na križu tisuću puta.

– Ja sam jela govna da bi dobila Vitu!

Tajac.

– Mislim, doslovno, JELA SAM GOVNA!

Ne znaš što mu sve moraš dopustiti da bi dobila ono zbog čega ćeš biti posebna.

– Zamisli! Jela je govna za ADHD dijete. Pa, ti adehadevoci bi trebali stajati pokraj žvaka u Konzumu – druga zlurado šapće u uho kolegice do sebe.

Jednom kad gad shvati koliko ti je stalo do novog privjeska, samo nebo je granica pakla.

Grabeći prema grimiznom zastoru pozornice, pogledom uhvatim Nikolinino jeftino dupe koje izlazi iz jedne od VIP niša.

Jednom kad nekadašnja lovina nanjuši slabost, šopat će te gadarijom za gadarijom, sve dok ne pronađe jednu koja stvarno boli.

Probijajući se kroz napirlitane preprodavačice ljubavi i kurviše u odijelima, vidim Vidojevo bradato lice kako proviruje iza zavjese iste VIP niše, kao da provjerava je li zrak čist.

Jednom kad osjeti moć, ispostavit će ti fakturu za sve čime ga je itko ikad povrijedio. Od siledžija u osnovnoj školi, do portala koji su ga nazivali kraljem parizera prije nego što ih je sve pokupovao.

Vjeruj mi, ništa ne provjerava, samo traži moj pogled. Kad sam se oči susretnu, namigne mi, zakopča šlic, osmjehne se i umiješa među ljude.

Da je nastavio konzumirati maloljetnice, ne bi toliko boljelo.

Popnem se uz tri stepenice koje vode do pozornice.

Da je nastavio okretati dadilju za dadiljom, sve bi bilo u redu.

Nestanem iza grimiznog zastora, kao u drugi svijet.

Da me nakon deset godina braka nije vratio na početak, na onu večeru za troje, glumili bismo ljubav do kraja života.

Iza grimiznog zastora, moje čedo pokušava pregristi rešetke od ojačanog titana. I, nije da mu ne ide. Mutirani očnjaci ostavljaju krasne tragove na sjajnom metalu. Ovako nešto ne preuzimaš na šalteru socijalnog. Vidoje je potegnuo debele veze, pa smo naručili iz Ugande. Ne pitaj me koliko je love iskašljao, sve sam ja to zaradila. Kad je Arthur C. Clarke pisao o takvima, svijet mu se smijao. Smijao se i Vidoje, ali par oproštenih seansi nakon kojih je Nikolinu sigurno peklo kad bi sjedila, i promijenio je mišljenje.

Titanski kavez ima samo jedna vrata. Ona prema dvorani.

Kad se približim, moj slatkiš me pogleda zahvalnim, mutnim, krvožednim očima i čeljustima još jače napadne rešetke.

– Mamica je tu, zlato moje…

Agent koji je radio za konzultantsku firmu Vidojevog prijatelja pričao nam je kako je zabačeno pleme reklo da nema cijene za koju bi ga predali. “Nešto kao Gotovina?”, pitala sam, ali nije skužio foru. Glupi Gruzijac. Ipak, nakon što je vidio svoj novi penthouse u Zürichu, obećao se potruditi malo bolje. Sto dvadeset i šest pougljenih leševa zakopanih u plitke grobove na rubu prašume bolje.

Ispod zastora koji se polako podiže, dopire žamor dekadencije. S druge strane, uzburkano more trivijalnosti zapljuskuje debele zidove i unaprijed čvrsto zaključane izlaze.

S ove strane, demonsko režanje, izravno i čisto. Iza žutih bjeloočnica manično otkucava jednostavan stroj sa samo jednom namjerom. Bez predrasuda, bez kategorizacija, bez topa i flopa. Njegov jedini uvjet je puls u vratnoj arteriji.

Dok zastor koji nestaje briše granicu između svjetova, nitko se ne okreće. Prezauzeti su razmjenom sočnih priča o tome čiji muževi troše koje kurvice po skrivenim separeima. Ono što se događa iza navučenih zavjesa, uvijek je mnogo, mnogo zanimljivije od onog što nam je pred nosom.

Dok povlačim tešku polugu koja otvara vrata kaveza, pogledom pronađem Vidojeva i Nikolinina leđa u masi. Njegova ruka se odmara na njenoj guzici.

Malo dalje, oslonjena na zid, Leonarda telefonom snima moje poniženje u visokoj rezoluciji, po trideset sličica svake sekunde.

U žamoru tračeva, nitko ni ne čuje krvožedan urlik. U glavi mi bubnja previše šampanjca i ružičastih da bih bila sigurna ispuštam li ga ja ili moje zlato koje već grabi ravno prema epicentru publiciteta.

Nije ni važno.

Sutra, sutra će svi pisati o nama.

 

Sjećanja


h1n1-suit
Zatekao sam se na mjestu jednog od urednika underground literarnog časopisa.

Bilo je zabavno.

Moj kolega urednik bio je izvanbračni sin generala JNA. Valjda mu otuda i onakav stav. Zapravo, njegov stav je više odgovarao stavu kakvog pripadnika SS-Leibstandarte. Bio je odan, precizan, učinkovit i, u osnovi, iskompleksiran. Otprilike, nešto kao i ja. Dao sam mu nadimak Goebbels.

Goebbels je bio dobar čovjek. Iako promašen za kapitalizam, kojeg je danom zdušno grlio, a noću ispirao skupim viskijem.

Znao nam je, za naših seansi, naručivati djevojke iz eskort službe. Većma su bile preplašene i isprazne. Često su se znale rasplakati.

Goebbels je volio hladno oružje. Ja nisam volio nikakvo oružje. Doduše, imao je jednu katanu koja mi se sviđala. Poslovni partner, Japanac, pogodio je u srž.

Tog Japanca svojevremeno smo odveli u najprljaviju kvartovsku birtiju. Zapili smo se gemištima i odvratnom lozovačom. Japanac je znao ponešto jezika. Ispapigao je da mu loza liči na sake, a onda, na odlasku, zabljuvao prag birtije. Lokalni pijanci ispratili su ga smijehom i uzvicima “Banzai!”.

Sjećanja.

Jučer me Goebbels, nakon dugo vremena, opet pozvao na brainstorming.

Odbio sam ponudu.

Renata

noge

– Moj prijatelju, svaki dan se netko odveze do rijeke i ostavi auto na obali, s ključevima u bravi. Neki ljudi trude se živjeti što dulje. Neki baš i ne. A kad pogledaš, na malo većoj vremenskoj skali, uzmi 1000 godina, što je u kozmičkim razmjerima neznatno malo, i nema bitne razlike između 27 godina i 57 i 97. Sve je to ispod 100 i daleko ispod 1000. Ako se trudiš, doživjet ćeš 77 godina, i uz malo sreće nećeš srati i pišati u pelene, kao kad ti je bilo 7 mjeseci, i znat ćeš kako se zoveš. A možda i nećeš. I jebeš takav život. Kad imaš 77, ljudi koje si poznavao, uglavnom su već odavno mrtvi. Nove ne upoznaješ, a sam sebi počinješ biti stranac. Razum ti je, već odavno, zajedno s dostojanstvom, otišao na tržnicu po grincajg, i tamo umro. Jebiga prika, jebiga… JEBIGA. Zato se treba zabavljati dok traje. Cigani to najbolje znaju.

Gipkog znam još od osnovne škole. Umjestio se u taj neki tanki sloj između wannabe gangstera i tatinih sinova koji se rasplaču kad se porežu najnovijim modelom Gillette brijača. No, za divno čudo, sviđao mi se. U neku ruku, bio je sve ono šta sam ja tajio da jesam. Volio je i znao razmišljati, uspješno to spajajući s imidžem sirovine, a imao je i jednu bitnu kvalitetu: Bio je iskren. “Dobro slušaš, Zec”, znao mi je reći, “zato volim doći kod tebe”. Za razliku od mene, Gipki je još uvijek živio kao tinejdžer. Kad je za srednjoškolski godišnjak u rubriku “interesi” upisao “Obilasci noćnih klubova, alkohol i linije koke”, nisu ga htjeli citirati. Nakon razgovora s ravnateljem, rekao im je da upišu “nogomet”. Ti njegovi, silom prilika necitirani interesi, i danas su mu bili na listi prioriteta. I, svaki mjesec – nova djevojka. Koju bi redovito doveo sa sobom u goste. “Renata”, rekla je kad smo se upoznavali, a Gipki mi je konspirativno namignuo.

Renata mi se činila poznatom. Kad sam Gipkog uhvatio nasamo, objasnio mi je.

– Čekaj, zbilja ne znaš? – rekao je, izlazeći iz WC-a – Pa Minea, jebo te ja! Vrapci i komarci, moj prika… Snimi joj prdaru! – rekao je, isplazio jezik i desnom rukom pljesnuo po zamišljenoj stražnjici.

Kad sam se vratio za stol, Renata se hihotala, gledajući Gipkog u oči, s rukom na njegovom bedru. Iako ponešto pohabanija nego devedesetih, još se uvijek držala na okupu, još uvijek je imala onu sisu i one noge.

– Nego, Renata, pjevaš li išta? – upitao sam.

Anđeli (#8)

37410e1d5190fb755bc1a3c2446583ef

Opatica je izašla iz Katedrale na pokrajnji izlaz i zaputila se prema glavnom zagrebačkom trgu.

Sklopio sam prošlogodišnje izdanje kulturnog časopisa Zarez i krenuo za njom u sumrak adventske noći.

– Aaanđeli! Aaanđeli! – vikao je kroz buku tramvaja neobrijani, zdepasti preprodavač u zelenoj vojnoj jakni. Na štandu smještenom nedaleko Manduševca, u pauzama dreke, žlicom je u sebe trpao grah iz zelene vojne porcije.

Iako je kišno poslijepodne tek odmicalo prema zimskoj večeri, iz obližnjeg božićnog šatora već je dopirao pripiti žamor, miris kobasica i lošeg kuhanog vina.

– Aaanđ… Kh, kh! – zaurlao je opet debeljko, zagrcnuvši se grahom – Deset Kuuunaaa!

– Peeečeniii… – drugi glas je proparao zrak.

Časna sestra hitro se spustila na trg, korakom prebrzim za jednu opaticu, i šmugnula uz zgradu bivšeg Varteksa, sudarajući se s kurvama koje su ostale tamo.

– Gde ćeš bre sestro! – dobacila joj je na tečnoj ekavici jedna od njih.

Rmpalija sa štanda postavljenog nasuprot onog s anđelima, sklopio je ruke oko usta i zaurlao – KES-TE-NIIII!

Na trenutak sam opaticu izgubio iz vida, a onda je spazio nadvijenu nad uličnim sviračem u prolazu Harmica. Nešto mu je prišapnula, pa su oboje pogledali u mom smjeru.

Rasklopio sam Zarez preko lica, ali bilo je prekasno.

Časna je kratko posegnula prema sviraču pa se iznenada dala u bijeg. Rukama je odigla halju ispod koje su izvirile jeans hlače, zataknute u crvene kaubojke, i počela sprintati prema tramvaju koji se upravo promolio iz Praške ulice.

– Sokol je poletio! – rekao sam u Bluetooth mikrofon na zapešću i potrčao za njom.

Kestenjar je zbacio svoju prljavu pregaču i počeo sprintati prema nama, a prodavač anđela rukom je začepio lijevo uho, uvlačeći glavu u ovratnik kaputa.

– Šta? Halo! Šta?! – krčao je njegov glas iz slušalice.

– ČASNA SESTRA JE KRANK, MAJMUNE! – izviknuo sam takvom jačinom da me mogao čuti i bez radio veze. Pogledao me, a ja sam s obje ruke pokazao prema opatici u trku.

Debeljko je nespretno preskočio svoj rasklopni stolić, pri tome rušeći svjetleće figurice anđela. Gorostas s kestenjarskog štanda projurio je pored mene za časnom sestrom, u prolazu me klepnuvši po zatiljku.

– Bo vas bog… – opsovao je prodavač anđela, a zatim svojim vojnim gojzericama prignječio nekoliko figurica, razvukao lice u zadovoljni osmijeh i tek onda počeo trčati.

Kestenjar je zamalo dokučio opaticu, ali kad je posegnuo za njom, ona je naglo promijenila smjer i nestala kroz vrata adventskog šatora.

– Unutra! – izderao se gorostas prema meni, pokazujući na vrata šatora.

Kad me debeljuškasti prodavač anđela prestigao, ulični svirač u prolazu Harmica je ustao. Skinuo je svoju crnu vunenu kapu i naočale i mahnuo mi. Ispod gustih bajkerskih brkova, na širokom licu zatitrao je pokvaren cerek. Zatim mi je pokazao srednjak i nestao u poznatom plavičastom bljesku.

– O PIČK… Obustavi! Obustavi! – počeo sam vikati u mikrofon, ali bilo je prekasno.

Utrčao sam u šator, a unutra me zapahnuo težak vonj ustajalog znoja i pudera za ortopedska pomagala.

– JA SAM VAŠ I VI STE MOJI! – duboki muški glas čekićao je šatorom preko razglasa.

Čim su mi se oči privikle na tamu i dim, spazio sam opaticu kako spretno migolji kroz rulju prema improviziranoj pozornici. Gorostasni prodavač kestena bio joj je za petama.

– I ZATO, IDEMO NAPRIJED! ZA POŠTENJE, ZA HRVATSKU, ZA… – krčao je glas s loših zvučnika.

Za dvije glave viši od svih, gorostas je grubo odgurivao okupljene, krčeći si put. Kroz auditorij se širilo komešanje. Osvrnuo sam se oko sebe i primijetio neobično mnogo ljudi u kolicima.

– …DOM! – zaključio je govornik.

Iz publike su zaorili uzvici odobravanja, a šator se zatresao od gromoglasnog pljeska. Da nije bila u kolicima, većina auditorija skočila bi na noge.

Opatica se probila tik do bine, ravno pred prosijedog govornika oštrih crta lica. Gorostas se skokom obrušio na nju i težinom je prikliještio na tlo. Kad sam potrčao prema njima, netko iz publike mi je podmetnuo štaku.

– JER AKO IH MI NE ZAUSTAVIMO… – nastavio je govornik kad se pljesak smirio.

Sapleo sam se i poletio u širokom luku. Pao sam ravno pred klupko koje su činili opatica i gorostas.

– O, pička ti mtrna… – proškrgutao je kestenjar kad ga je opatica koljenom šutnula u prepone, ali nije popustio stisak.

– NITKO NEĆE BITI SIGURAN!

– Futro, to nije… – rekao sam gorostasu.

Naše akrobacije privukle su pažnju govornika, a zatim i novinara. Bljeskovi bezbrojnih fotoaparata su me na trenutak zaslijepili. Govornik se na trenutak smeo, a onda upro prstom u našem smjeru.

– EVO IH! I U ZAAAAGREBU… NA GLAVNOM TRGU NACIJE…

Pokušao sam ustati, ali me ubod nečije štake u leđa prikovao natrag za pod.

– …SILUJU ČASNE SESTRE! – odjeknulo je s pozornice.

Šator se počeo tresti od topota bezbrojnih nogu i zvukova sudaranja invalidskih kolica.

– Da, da!… SILOVANJEEEE! – dopro je ženski glas ispod Futre, a opatica je zatim, poput zmije, spretno izmigoljila ispod Futre i otrčala iza bine.

– Polako ljudi, smirimo se! –  rekao je prosijedi govornik.

Ustali smo se i okrenuli jedan drugome leđa, očekujući napad Šatoraša koji su nas okružili. Zbog prijeteće Futrine figure oklijevali su prići bliže. More maskirnih uniformi, vodenastih, svinjskih očiju i šalova s uzorcima državnog grba valjalo se oko nas, ljeskajući se pod svjetlima televizijskih kamera i blicevima fotoaparata.

– Samo polako… – pomirljivo sam uzdigao ruke – …ja nisam s njim – pokazao sam glavom na Futru. Istovremeno, krajičkom oka spazio sam Hessa kako sjedi u invalidskim kolicima, odmah kraj kotla s kuhanim kobasicama. Snalažljivi gad.

– Smirimo se, ljudi… – mrmljao je ispod glasa govornik, dok su kockoglavi muškarci u crnim odijelima pokušavali ručerdama zakloniti objektive kamera.

– Izgleda da se ovdje događa sasvim neočekivani preokret… – govorio je u crveni mikrofon ćelavi reporter ispijenog lica, skrivenog iza prevelikih naočala – Izgleda da…

Dok su svi pogledi bili upereni prema meni i Futri, Hess je, misleći da ga nitko ne gleda, ustao iz kolica, odšetao do kotla s kobasicama i počeo ih trpati u džepove svoje prljave vijetnamke.

– ČUDO! – uskliknuo je govornik i pokazao na Hessa – ČUDO, DRAGI PRIJATELJI! ČUDO!

Kad ga je jedan od reflektora osvijetlio, Hess se okrenuo s upitnim izrazom lica.

– …braniteljski prosvjed dobiva jednu sasvim novu dimenziju… – naslađivao se reporter.

– TO JE ONO ŠTO TREBA HRVATSKOJ I TO JE ONO ŠTO SMO VAM DOVELI!

– …ovo je zanimljiv, da se blago izrazimo, potez PR mašinerije predsjedničkog kandidata… – nije se dao smesti reporter.

– ČASNA SESTRA MARIJA IZ MEĐUGORJA DOVELA JE KARIZMATIKA I NJEGOVOG UČENIKA… – reflektor je osvijetlio mene i Futru – …I PODARILA NAM ČUDO!

– …izgleda da predsjednički kandidat ipak ima neko objašnjenje… – znojio se reporter.

– BRANITELJ, KOJEG CRVENA VLADA ČETIRI GODINE NIJE MOGLA IZVADITI IZ KOLICA, PROHODAO JE VEČERAS, S NAMA!

Masa je, u klimaksu, počela izvikivati parole s rukama u zraku, a iz zvučnika se zaorila popularna koračnica. Prvi redovi, koji su nam do maloprije prijetili, dohvatili su Hessa i podigli ga na ruke.

– Aj zamnom, kuljavi… – promrmljao je Futro kroz osmijeh i popeo se na binu, a ja sam ga slijedio.

Glavonje u crnim odijelima krenule su prema nama, ali im je govornik rukom pokazao da ostanu gdje jesu.

– DRAGI PRIJATELJI! DRAGI HRVATI! DRAGI UČENICI! – miješao se govornik između nota koračnice – DONIJELI STE SVJETLOST U CRVENU TAMU! – uskliknuo je šireći ruke prema nama.

– …ovako nešto nisam vidio još od nogometnog prvenstva, onog nogometnog prvenstva… – brzao je reporter u mikrofon.

Futro je zakoračio naprijed i zagrlio govornika, široko se osmjehujući. Prišao sam govorniku s druge strane i stavio mu ruku na rame. Fotoaparati su ponovno zabljesnuli, a svi su pogledi usmjerili su se prema pozornici.

– …ovo je visokokvalitetan PR, u najboljem smislu te riječi, ovo je sigurna pobjeda… – prenosio je reporter bizarnu utakmicu.

Iskoračio sam ustranu i počeo planirati trasu za uzmak, pretpostavljajući da idila neće još dugo potrajati. Slušao sam kako govornikove kosti pucketaju u Futrinom zagrljaju dok je oduševljenje mase dosezalo vrhunac.

Futro je, ponesen ulogom karizmatika, krenuo ljubiti govornika. Jednom, dva puta, tri puta… A onda je nastao tajac. Ne primjećujući promjenu, Futro se, i dalje sa širokim osmijehom, leđima okrenuo publici, visoko podigao ruke i odrazio se s ruba pozornice u rulju, poput nezgrapne reinkarnacije Jima Morrisona.

Vlasnici namrštenih lica u prvim redovima, razmaknuli su se, a tišinu je proparalo samo Futrino iznenađeno “ROKENROL!?” kad je bubno leđima na prljavi asfalt. A onda ga je progutala gnjevna masa.

– Kakva noć! Kakvi tektonski preokreti u hrvatskoj politici! – urlao je zajapureni reporter u mikrofon.

– DRŠTE OVOG UPICANJENOG! – dreknuo je predsjednički kandidat pokazujući na mene, a ćelavci u crnim odijelima su me okružili.

Kad je masa je ispustila razdraganog Hessa, spremajući se na linč, šatorom je proparao rafal iz strojnice.

– Niko da mrdne… – odjeknuo je ženski glas – …ili odoše izbori u TRI PIČKE MATERINE!

Na bini je stajala opatica, u rukama držeći strojnicu koja se još uvijek dimila. Uperila je cijev u govornika, koji se odmah počeo preznojavati.

– FUTRO! – viknula je.

– Ođe! – začulo se ispod rulje, koja se zatim razdvojila kao Crveno more pred Mojsijem. Futro se ustao, otresajući prašinu s rukava i u dva skoka se uspeo na pozornicu.

– Koldman! – viknula je i pogledala prema meni. Tek tada sam prepoznao to lice.

– …preokret za preokretom! Izgleda da se radi o terorističkom napadu… – siktao je potiho reporter unoseći se prisno u kameru.

– Slušajte… – zaustio je predsjednički kandidat prema opatici.

– NE! Ti slušaj! – pogledala ga je ledenim pogledom pa ispalila još par hitaca u strop šatora.

Zakoračio sam prema opatici, očekujući da se ćelavci razmaknu kao i maloprije Futri, ali ostali su ukopani. Licem sam udario u čelična prsa najbližeg.

– Ja sam s njima… – promrmljao sam, i pokazao na opaticu, popravljajući naočale.

Futro mi je pokazao srednji prst. Pogledao sam opaticu i slegnuo ramenima. Uzdahnula je.

– Okej, okej… ALO, ĆELAVCI! Pederko je s nama! Čistac! – rekla je i prijeteći zamahala Thompsonom.

Zid od crnih odijela se razmaknuo.

– …koalicija s LGBT udrugama, morate priznati da to nitko nije očekivao… – mljeo je i dalje reporter.

Opatica je skočila s bine i pokazala nam da je slijedimo.

– Ajmo! Razmak! – rekla je ljudima u crnom, držeći ih na nišanu.

Kad smo izašli iz šatora, rukom je posegnula u džep. Izvadila je crnu plastičnu spravicu, veličine ručnog sata. Izgledala je poput arhaičnog GPS uređaja. Iznad malenog zaslona na uređaju stajao je natpis YAKUTSK CLONE SYSTEMS.

– Dečki, upoznajte lokator za među-dimenzijski transporter. Do maločas je stanovao na ruci našeg prijatelja Kranka. U njemu su još uvijek Krankove posljednje koordinate – rekla je.

Futro i Hess su zaklimali glavom kao opčinjeni.

– Roberat, davaj transporter! – viknuo je Hess, a Futro mi je munjevitim pokretom istrgnuo transporter iz ruke. Prostor pred šatorom okupala je poznata plavičasta svjetlost.

– …izgleda da čudima nema kraja!… – iz šatora se čuo zapanjeni glas reportera.

– Idemo! – rekla je Veronika Arapović, popravila halju i uskočila u stup plavičaste svjetlosti, a mi smo je slijedili.

 

Frida Kahlo

delapidated

Nesumnjivo je postojao neki život prije ovoga.

Prije nego li se OKP trajno uselio u moj mozak. Neko Prije, kad su psovke bile nešto opasno i nešto što dobre djevojčice ne govore. Prije, kad imaš pet godina i majka ti dozvoli da joj šapućeš prostote na uho jer ti je došlo i svrbe te zabranjene riječi u ustima. Stara je bila stvarno super u tom vremenu, Prije.

Stara je imala sestru. Tetka.

Neudana, s Roy Orbison cvikerima. Profesorica glazbenog. Imala je jedno plavo oko a drugo smeđe. Plavo oko je bilo posljedica nezgode iz djetinjstva. Živo vapno. Cvikeri su joj bili štit od vanjskog svijeta. Kad je nosila leću u boji nitko ne bi primijetio.

Tetka je mirisala na mokru zemlju i dezodorans Lahor. Plavi ili smeđi. Imala je tijelo božice i brkove a la Frida Kahlo. Ja u to vrijeme nisam znala ništa o Fridi.

Imala je veliki koncertni klavir bez nogu u svojoj spavaćoj sobi. Imala je dečka koji je već tada bio star. Mislim da se zvao Zdenko. Bio je profesionalni rašljar. Jednako je zajebao nju kao i ljude kojima je tražio mjesto za bunar.

Tetka je voljela jeftine ljubavne romane. Djed ih je prezirao i nikad mu nije bilo jasno kako netko visoko obrazovan, kao ona, može čitati šund. Djed je volio Victora Hugoa i Zolu. Onda je otkrio Aralicu.

Krila je te romane pod tepihom svoje djevojačke sobe. Između starih drvenih dasaka brodskog poda. U to vrijeme su stanovali u staroj austrougarskoj vili.

Ljetovali smo na Hvaru.

Voljela se sunčati gola. Vukla me je na najudaljeniji dio stjenovite plaže. Koža mi je cvrčala na suncu dok sam čuvala stražu. Čak je i „čuvati stražu“ zvučalo pomalo glamurozno kad bi ona to izgovorila.

Zadatak se svodio uglavnom na upozorenje zviždukom ako vidim da tko dolazi. Ni ja je nisam smjela vidjeti golu. Imala je mali crni bikini s ružičastim kamenčićima. Nosila je maslinovo ulje u ambalaži Niveinog losiona. Još uvijek se sjećam mirisa kombinacije Bayer formule i domaćeg ulja.

Između stijenja je bila crvena zemlja. Sati provedeni u kopanju rupa u crvenoj glini usred ničega. I cvrčci. Imala sam 6 ili 7 godina. Ona je imala male lijepe grudi.

Udala se kasno, za lika čija je prva žena umrla od raka. Bio je lijep. Ne baš pametan. Imao je dva sina. Tukla ih je. Kučka. Udebljala se.

Izgubili smo kontakt. Dobila je rak i umrla. Tip baš nije imao sreće. Stara je, preturajući po njenim stvarima, našla gomilu notnih zapisa. Kompozicija. Šteta što u obitelji nitko nije glazbeno obrazovan da ih odsvira.

Godinu dana nakon pogreba učinilo mi se da je vidim kako sjedi na grani platana u ulici ispred stare kuće. Mahala je mršavim nogama, onakvim kakve je imala zadnji dan kad sam je vidjela u bolnici. Rekla je da me sanjala.

Dva dana kasnije vidjela sam je s otvorenim ustima dok je izdisala ispod neonske lampe. Ljuštura. Naočale su joj i dalje bile na licu.

Koliko nesigurnosti stane u jedan život?

Čovjek sa svim bolestima

bolesti

Nikad ne zvonim na vratima njegovog stana. Rekao je jednom: “Samo policija zvoni. Nemoj me plašiti.”

Zatekao sam ga kako sluša Bajagin Ruski voz, na repeat. Zgrbljen na svojoj ishabanoj drvenoj hoklici, klimnuo je glavom u pozdrav. Izvadio sam boce vina na stol.

“What have you been up to?”, pročitao je naglas s ekrana, “Šta da napišem fejsbuku? Pa, mogao bih, za početak, sve poslati u kurac…”, rekao je, istovremeno tipkajući.

“Bila plaća. Vrhunsko.” – rekao sam, kvrcajući noktom o jednu od boca.

“Pronašao sam još jednu”, rekao je, ignorirajući me. Opalio je rukom po mišu i zarotirao ekran prema meni.

Velikim fontom, preko cijelog ekrana pisalo je “GRČKA KUGA”, a ispod, manjim fontom, “simptomi”.

“Kaže: Slabovidnost, kratkotrajne flatulentne epizode, govorenje unatraške, prijapizam, gledanje haertea…”, pročitao je.

Bio je uvjeren da boluje od većine fatalnih bolesti, ali da ga niti jedna još nije uspjela ubiti. Kroz prošli tjedan bile su u igri par opskurnih vrsta raka, leukemija i skorbut. U petak sam mu donio kilogram limuna.

– “Vadičep?” – upitao sam.

Lijevim palcem pokazao je preko ramena, na jedinu ladicu u stanu.

Odšetao sam do nje i počeo rondati po hrpi besmislenog otpada u potrazi za vadičepom. Deseci jednokratnih upaljača, plastična ruka lutke, čavli, sve veličine, od najmanjih do onih za građevinske grede, prazne vrećice praška za pecivo, požutjele sličice iz čokolada Životinjsko carstvo, par sličica neznanih nogometaša iz osamdesetih godina, dva segmenta postera Samanthe Fox, jedan s licem, drugi s lijevom dojkom, pokazi za popust u željezničkom prijevozu; istekli, šake čačkalica razasute po dnu ladice, skrivene u sloju fine hrđe, par šaka kovanica iz nekih davno nepostojećih država, brošura Kako prestati pušiti za 10 dana, kombinirana kliješta, križni odvijač… I deseci liječničkih uputnica, raspoređenih u špagom brižljivo svezane snopove.

“Nema vadičepa”, rekao sam.

“Nabij čep odvijačem u bocu”, rekao je ne skrećući pogled s monitora, “Ili odbij grlo kombinirkama.”

Uzeo sam strujni ispitivač, zabio ga u pluteni čep i počeo vrtati.

Njegov crni mačak skočio mu je u krilo. On mu je nosom dodirnuo malu crnu glavu.

“Znaš što mi je najbolje kod mačaka? Ponašaju se kao kraljevi svijeta.”, rekao je.

I odmah promijenio temu.

“Novi svemiri stvaraju se i nestaju… Ovako”, rekao je i počeo puckati prstima svake sekunde, još uvijek zureći u monitor, “Bezbroj svemira, svake sekunde.”

Ustao se, ostavio mačka na stolu i odšetao do police s gramofonskih pločama. Izvukao je jednu od ploča iz omota i zafitiljio je kroz otvoren prozor. Pala je na maleni trg ispod i raspala se uz jedva čujan vinilni cvrkut. Uzeo je još jednu pa i nju bacio. Pa još jednu. Kad je izvadio šestu, uzviknuo je: “Cepelin! To ne ide!”, i pospremio je nazad u omot.

Utisnuo sam preostali fragment čepa u bocu i pružio mu je, a on je odustao od ploča.

“Ko ih jebe. Plastika”, rekao je i nagnuo.

Ostatak večeri pili smo vino, a mačak je šamarao optičkog miša.

Kad sam navečer odlazio, iza mojih leđa, po trgu znanog junaka, opet su počele prštati ploče. Da sam loš pisac, napisao bih da su se raspadale kao nekad neke, već odavno zaboravljene, ljubavi.