Zombiji

zombiji

Dok sam čekao da računalo instalira Windows, čavrljao sam s psihijatricom. Kad sam saznao da sluša turbo-folk, prestao sam se raspitivati o njenom životu. Iako je bila mlada i svježe razvedena, u uskoj bijeloj kuti koju su nadimale moćne dojke. Ona se vratila proučavanju nekih stručnih brošura, a ja sam se, poput dječarca koji se dosađuje, bjesomučno vrtio u njenoj stolici, povremeno bacajući pogled kroz prozor, na livadu po kojoj su trčkarali njezini pacijenti. Korisnici, kako ih je netom prije nazvala. Dobra terminologija, pomislio sam.

Pogled mi je sletio na hrpu papira na njenom stolu. Obrnuo sam prvih par listova s gomile. Svi su bili, od ruba do ruba, popunjeni velikim štampanim slovima, ispisanima plavom kemijskom olovkom, sigurnim rukopisom. Uzeo sam prvi list i počeo čitati.

“Prije nije bilo nikakvih ograničenja. Danas je to sve pretjerano. Danas djeca ništa ne smiju. Šta je nama falilo? Mi smo se igrali na ulici, lutali smo livadama, šumom, pravili lukove i strijele, praćke, vozili se biciklom i padali. Još danas se sjećam svojih krasti na koljenima. Majka je uvijek bila brižna. Tada još nije bilo asfalta u našoj ulici. Po ljetu su, iz žute prašine ceste, izvirivale izlizane plave kamene glave. Skakutala sam bosonoga po tim suncem ugrijanim otocima. Iz svog dvorišta, pa sve do susjedovog. Nekad bih zastala na tom plavom kamenom otoku, sve dok mi se stopala ne bi zažarila do bola.”

– Tko je ovo pisao? – upitao sam, odlažući list.

– Ma, ovi, munjeni – pokazala je bradom prema prozoru – To im je dio terapije. Po programu ministarstva.

Kad se Windows instalirao, izašao sam na pusti hodnik. Tu me zatekla zvonjava nakon koje su iza mnogobrojnih vrata izmiljeli korisnici. Bauljali su hodnikom praznih pogleda i trzavih pokreta. Poneki su se glasali hropcima i neartikuliranim povicima.

Silazeći stepeništem u prizemlje, ramenom sam zakačio staricu koja me pogledala mutnim očima. Pohitao sam niz stepenište, ne ispričavši se. Odvozio sam svoj bizarni slalom između korisnika, usput ramenom udarivši još par njih. Bezglasno su se odbili od zidova, cijelo vrijeme gledajući u pod.

U predvorju me čekao moj mladi nadobudni kolega.

– Ej, ona sisata mi dala broj telefona! Kaže, ak’ bude kakvih problema s kompjuterom…

– Sisata?

– E! A razvela se prije par mjeseci! A mlada! Šta je taj njezin mislio? Takvu pičku… Kaže da me vidjela na živoj muzici prošli vikend! – rekao je, dok su mu obrve skakutale.

– Da, zbilja je komad – rekao sam mu.

Ljubav iz osnovne škole


mw– Došla sam se jebati s tobom!

Gledao sam u njeno umjereno pjegavo lice koje je umilno zašiljila smiješkom. Baš onakvim kakav je imala u osmom razredu osnovne škole, kad sam bio bezumno zaljubljen u nju a ona se družila sa starijim momcima.

Otada smo već poodrasli. Ona je imala dijete i muža manekena, a ja sam bio nezaposlen.

Odmjerio sam je od glave do pete. Gusta plava kosa, lice koje je i bez imalo šminke izgledalo kao preslika najljepšeg lica kojeg si možete zamisliti, umjereno velike sise, struk, bokovi za rađanje i krasne atletske noge. Pička ti materina, pomislio sam, baš si zgodna, još uvijek. Povrh svega, mirisala je krasno.

Nisam tip koji razara brakove. To sam joj prvo rekao. Ona se nasmijala i rekla mi da sam glup i da se tek želi jebati, jer zna da sam jadan i povjerljiv.

Povjerljiv?, upitao sam.

Diskretan, rekla je.

Pošteno, rekoh.

Moram se pripremiti, rekla je i otišla u toalet. Ja sam strusio svoj trinaesti gemišt i uhvatio se za jaja. Prošatao sam ih lijevo-desno. Rekao sam im: momci, to je to; slatka pička iz osnovne škole vratila se po svoje.

Tu me, naravno, probudilo zvono na vratima.

Otvorio sam ih, natečen od jučerašnjeg pijanstva.

– Dobar dan, očitati vodu! – rekao je patuljak glupavo nasmijanog lica.

Jebi si mater, pomislio sam.

Prašina

dust

Vozili smo se prašnjavom sporednom cestom pokraj dugog kompleksa jednoličnih zgrada kojim je dominirala visoko nadsvođena dvorana. Prizor je trajao i trajao. Izgledalo je da se dvorana, smještena uz samu cestu, iza žičane ograde, proteže unedogled. Uključio je brisače koji su finu prašinu sklanjali s vjetrobranskog stakla, a ona se kovitlala kao u prerijskoj oluji.

– Razmišljam, opet, po tko zna koji put – počeo je pričati – umrijet ćemo, svi. Koji kurac ćemo ostaviti iza sebe? Ti si o tome, kao i masa ljudi, već prije razmišljao, možda ne svjesno. Ostavit ćeš potomstvo. To je a sure shot. Ja ne znam koji kurac ću ostaviti. Da, uhvaćen sam u svojoj, jednoj od, petlji krize srednjih godina. Dakle, kad to tako kažem, volio bih nešto ostaviti. Iako prezirem većinu ljudi, i koji sad postoje i koji će doći. Čudno je to. Nemam nekakvog posebnog obrazovanja, nešto sitno sam čitao, ali to je kurac. I onda, zamisli takvog čovjeka, mene, da se zatekne u takvoj situaciji da razmišlja o tome što će ostati iza njega. Vulgarno bih ti sad rekao da me boli kurac i da znam što će ostati – hrpica praha. Kremiranje — prava stvar. Debelo sam u kurcu, priznajem. Nemam cilja. To me jebe. Zadnjih par godina sam se intelektualno srozao. Doduše, nisam ni bio visoko. Ali, želim reći da sam utonuo u nekakvo super-tupilo. Spavati, jesti i piti. Okrutna petlja postojanja. Znam, znam, ti ćeš mi reći da je i tebi tako, uz pokoju varijablu, pokoji sadržaj više. Je li to život? Kurac. Imam to neko ogromno zlo govno u sebi koje bi voljelo eksplodirati i obuhvatiti svijet. Barem mislim da imam. Volim ovako supijan srati… Nego, da – htio bih nešto ostaviti iza sebe, osim reciklažnog materijala. Mislim, jebeš to što bih JA htio, to uopće nije bitno, ali bilo bi zgodno. Život je debilan. Čak mi se više i ne sprda s ljudima, dovoljno sam to radio. I ja sam sam obično govno, ništa bolji od ostalih. Kud idem s ovim mislima? U tri pičke materine. Zapravo, sviđa mi se što si ti zaokupljen poslom i obitelji i ne stigneš razmišljati kao ja. Besposlen mozak i bogove kroti. Koje sranje; sve i svi. Ne primi ovo kao jadikovku, znaš da nisam plačepičljiv. Bezvezno postojan, to već jesam. Koji kurac da napravim da se osjećam dobro? Ali da nije fejk. Da to zaista želim. Koji kurac?

Neko vrijeme je nepomično gledao ispred sebe u cestu, glasno i duboko dišući, kao da hvata zadnji preostali zrak na planeti. Onda je skrenuo pogled i zagledao se u krov dvorane.

– Vidiš, šta ti je vjera. Stane ih milijun unutra. Pričali su mi da račun za klimatizaciju ispada trideset tisuća dolara po misi. Imaju ravno 66 toaleta. Isto toliko fontana s vodom. Moj rođak im je vodoinstalater, dobro mu plaćaju. Kaže, nikoga ne diraju.

Kompleks je izgledao napušteno. Između usko nanizanih zgrada nisam primijetio nikakvu aktivnost. Vjetar je kovitlao istu finu žutu prašinu po praznim alejama i trgovima kompleksa. 

Na kraju ceste parkirao je kamionet na mostić koji je išao do same žičane ograde. Ugasio je motor, nagurao upaljač u komandnu ploču, ubacio cigaretu u usta.

Gledao sam preko ograde. Na mjestima koja nisu bila prekrivena prašinom, lelujala su isparenja iz vrelog asfalta. Kroz njih, zgrade su izgledale kao da plešu.

Upaljač je iskočio, on ga je izvadio i pripalio cigaretu.

Izašao je je iz automobila i stao pred ogradu. Odmjerio ju je pogledom, a zatim mi pokazao da izađem. Kad sam stao pred ogradu, on je odšetao do zadnjeg dijela kamioneta. Vratio se sa škarama za rezanje metala.

– Pritisni nogom – mahnuo je bradom prema dnu ograde.

Zasjekao je škarama dno žičane ograde pa nastavio prema vrhu. Škljocao je škarama, stisnutih zubi, bijesno pušući kroz nos. Kad je razrezao ogradu do vrha, ispljunuo je opušak i zgazio ga bakandžom. Svinuo je svoju stranu ograde, pognuo se i prošao kroz rupu.

– Idemo – rekao je.  

Slijedio sam ga kroz labirint između zgrada. Neravnine bijelo ožbukanih zidova bile su popunjene žutom prašinom. Zrak je mirisao na proljeće i dizel. Zaustavili smo se usred široke piste omeđene smeđe-bijelim zidovima građevina.

– Nemaju čuvare, bez brige – rekao je, tukući meko pakiranje Marlboroa o prst. Cigareta mu je ispala na asfalt prekriven finom žutom prašinom. Sagnuo se, podigao cigaretu, stavio je u usta, a onda ju je, odmahujući glavom, izvadio, pogledao me, pa opsovao.

– Usrana prašina.

Sedam i pol minuta u životu šumarevog brata

drvo

“Štaš ti men pričat? Kurac!”, vrištao je Mojmir prema konobarici koja je uzmicala iza šanka.

Vidno pijan, laktova zapetih za leđima i stisnutih šaka, kesio je zube. I režao.

“Šta će mi ko pričat!? Neće men niko ništ pričat! NIKO!”

Mojmirovu minijaturnom slomu živaca prethodilo je uvjeravanje njegovih šank kolega da ne može stajati na jednoj nozi, a da istovremeno, s oba kažiprsta, dodiruje nos.

Vojnička JNA kaljača izmaknula mu se pod vlastitom težinom. Većina gostiju skrenula je pogled.

Kad je ustao s blatnjavog poda, krvave gubice ponovio je psovke kroz slomljene zube pa mahnuo rukama kao da želi poletjeti. I onda opet pao.

Ostao je ležati, tiho cvileći. Zatim je cviljenje prešlo u plač. Strugao je licem po podu prekrivenom staklenim fragmentima razbijenih boca i njegovih zubi. I jecao.

Šagud je platio svoje piće zgroženoj konobarici. Iskrao se iz birtije taman dok su dizali Mojmira s poda.

Previše veselja za jednu noć, pomislio je i zagrnuo se ovratnikom crnog vunenog kaputa.

Vani je mećava bacala snježne krpe ravno njemu u oči. Putem je sreo dvije djevojke u minicama. Kosa spletena u pčelinjake bila im je okićena debelim pahuljama koje su se topile. Između sebe su pridržavale mršavog momka u skupom odijelu. Izvikivao je nerazgovjetne psovke, pokušavajući balansirati na cipelama klizavih đonova. Djevojke su se hihotale.

“ŠTAEEE!! Štaaa?! Neće on meni… ŠTA OTAC?! JEBEM JA I NJEGA I… MA JEBEM!”, vikao je.

Djevojke su ga naslonile na luksuzni crni automobil. Dok ga je jedna pridržavala na nogama, druga je otvorila vrata, a onda su ga zajedno spakirale na zadnje sjedište.

“Bočni položaj!”, rekla je jedna od njih zafrkantski.

“Da mi nije brat…”, rekla je druga zadihano.

“Tvoj brat je peder!”, zatulio je pijani glas iz auta.

Djevojke su gotovo istovremeno odmahnule glavama.

“Moj brat je šumar”, rekao im je Šagud u prolazu, i navukao šal preko usta.

Obje su se nasmijale pa sjele u auto, a on je kroz vijavicu nastavio kući.

 

Putnik

03_burnt_kemmler_half_anatomical_with_jumpsuit_200r750s_90__41399.1409520641.1280.1280

– Ljudi su svinje kad se napiju – rekao je i glasno podrignuo.

Tako je uvijek počinjalo.

Sasuo je piće u sebe i koščatim prstima prošao kroz masne rezance koji su se od golog tjemena spuštali na ramena ogrnuta u prljavi plavi sako.

Preokrenula je očima, odmahnula prljavom krpom i nastavila mehanički žvakati žvakaću gumu. Imala je iskustva i prkosa, odmah se vidjelo. Godine noćnih smjena u šanku kafića uz autocestu znaju to učiniti ljudima.

– Daj meni još Lavov – rekao je, još jednom podrignuo u čekinjastu bradu, a zatim dodao, prezrivo skrenuvši svoj hladni pogled na mene – …i oćalinku šta će pop’t.

Uvijek bi se pojavio ovako, iz mraka. Zapravo, niotkuda.

Još sam se više okrenuo od njega, hineći zadubljenost u starinski televizor bez tona. Andrija Jarak stajao je ispred žute policijske trake na nekom parkiralištu. U jednoj je ruci držao mikrofon, a u drugoj crveni kišobran. Iznad televizora, na ogledalu iza caffe aparata, šutjela je naljepnica “Hvala što ne pušite”, požutjela od duhanskog dima.

– Micek… – rekla je.

Predstavljao se kao trgovački putnik, iako je Internet odavno istrijebio takve. Susretao sam ga od Goričana do Cavtata, gdje god bi postojao neki usamljeni bistro, naslonjen na benzinsku crpku. Ali, nikad izvan otočića nekog odmorišta uz cestu.

– Tebi pričam… – nagnula se preko šanka i zaklonila loše vijesti na ekranu lošim vijestima iz presavijenih novina kojima mi je mahnula pred nosom. Znao sam da meni priča. Njega nitko ne bi oslovio s “micek”,  a osim nas troje, u pustom kafiću nije bilo nikoga. “NASTRANO UBOJSTVO U LUŽANIMA: Policija traži hobotnicu?!”, pisalo je na naslovnici.

Često bih u gluho doba noći skrenuo s asfaltne žile kucavice u slijepo crijevo nekog zabačenog buffeta. Uvijek bih ušao po lošu kavu, ali na šanku lokala bezimenog, praznog i usamljenog poput mene, umjesto šalice mnogo bi se češće stvorila čaša. Oštra toplina brzo bi se proširila želucem, a ja bih se, zaogrnut u sigurnost jarkog neona i udobnu površnost tihog razgovora s usamljenom konobaricom, osilio i zaključio da putnik ipak pripada bizarnom svijetu snova. Znao sam se pitati bi li on tamo i ostao, da sam nakon prvog pića platio i otišao. Ali, prvo je vuklo drugo, drugo treće, a onda bi se, uz zvuk zvonca na uvijek škripavim vratima, i on dovukao poput šepavog psa i rasparao tišinu vlažnim kašljem.

– Molim? – okrenuo sam se i upitao, buljeći u masivne sise koje su pokušavale iskočiti iz dva broja premalene uniforme.

U životopisima uz molbe za posao pišem da sam tog proljeća mnogo putovao. Iako sam, u stvari, živio u autu. Nisam bio beskućnik. Tehnički jesam, ali ne kao što misliš. Jednom sam imao puni paket – ženu, posao i stambeni kredit. Na posjetnici je pisalo “terenski prodajni predstavnik”.

Prvi podljev ispod Heleninog oka iznenadio me više nego nju. Negdje pred kraj, znala je govoriti da se pretvaram u svog starog. Dok je kvocala, mislio da joj dugim šutnjama pokazujem kako je moj život zapravo počeo tek kad sam njega kremirao. Kad je nakon par tjedana odustala i napokon začepila, to me razbjesnilo više od kvocanja. Jedne večeri u veljači, oboje smo progovorili. U sumrak sam odškrinuo kavez uspomena i pokušao joj objasniti zašto nikada neću postati on, a oko ponoći joj vjenčanom burmom pokazao da zapravo već jesam.

Dva tetanusa kasnije, prosiktala je da me ostavlja. Trebalo mi je nešto vremena da shvatim kako zapravo želi reći da se trebam iseliti. U magli uspomena na te zadnje mjesece, oštra je samo navala srama koji sam osjetio kad sam na stubištu shvatio da trideset godina života stane u jedan Samsonite mini kofer i posjekotinu na desnoj šaci.

Nisam imao volje zamarati se traženjem stana. Bilo je lakše smanjiti razmake između putovanja. Ciljano tržište farmaceutske tvrtke za koju sam radio bilo je posvuda. Pakoštane, Podgorač, Petrinja. Koprivnica, Knin, Karlovac. Daruvar, Dubrovnik, Donji Miholjac. Bolest nikad nije izbirljiva, a nisam bio ni ja. Centrala u Zagrebu je birokratskim vezama ishodila odobrenja, a onda pronašla doktora Vragovića, putujućeg psihijatra koji je pisao elektroničke recepte kao na traci. Operativci poput mene održavali su lokalne ljekarne uvijek opskrbljenima. U kronično depresivnoj zemlji, umjesto dobrih vijesti distribuirali smo latvijske eksperimentalne antidepresive.

– Pita te stari šta’š popt… – upitala je konobarica, posprdno oponašajući putnika, i napuhala ružičasti balon od žvakaće gume. Rasprsnuo se poput sna i razlijepio njenim licem.

Odlazeći iz stana bio sam uvjeren da ću, kad u retrovizoru ostavim sve što me gušilo, postati netko drugi. No, sa sobom sam na put poveo sebe, tako da se ništa bitno nije promijenilo. Zapravo, stvari su krenule nabolje tek kad mi je dr. Vragović u ruku utisnuo kutiju raznobojnih za koje još nismo imali zeleno svjetlo. “Tu unutra nećeš pronaći sebe kakvog bi želio”, rekao je kažiprstom me bodući u pleksus. “Ne trebaš sebe, trebaš više boja u životu”, namignuo mi je i zazveckao kutijicom. Kad su pilule krenule unutra, a ja van, bilo je lako uključiti se u video igricu i nazvati je životom. Nakon toga, više me nije ni najmanje zanimalo kamo idem. Otkud sam došao, to sam sve uspješnije zaboravljao.

Nekoliko mjeseci kasnije, parkirao sam pred zgradom središnjice u Zagrebu. Na transparentu obješenom preko prozora na prvom katu, pisalo je “IZNAJMLJUJE SE”. Slegnuo sam ramenima, ubacio u rikverc i vratio se na teren sa starom zalihom raznobojnih. Jedino što sam brojao bili su postotni poeni povećanja kvartalnog prometa u mojoj knjižici. Žonglirajući volanom, limenkom piva i dva mobitela, često sam se osjećao kao hobotnica.

– Preteško pitanje? – podigla je obrve, blago se osmjehnuvši.

– Kavu, običnu… – promucao sam, da ne kažem “lošu”.

Nije to pokazao, ali znao sam da ga je ošinulo. Iako sam često razmišljao o tome, nikada ranije nisam odbio piće. Putnik je zadebljanim noktom kvrcnuo o staklo čaše i prinio je licu. Jednim je okom zaškiljio unutra. Kad ju je spustio na šank, zabuljio se u konobaricu, kao da čeka da ga upita nešto.

Nije ga ništa upitala.

– A, đe je limun? – upitao je umjesto nje, nasmijao se žutim zubima i odgurnuo čašu.

Uzdahnula je prezrivo i okrenula se prema drugom dijelu šanka.

Procijep na leđima uniforme bio je širok, ali ne dovoljno širok da se gruba tkanina ne nategne na njenoj guzici kad se sagnula da odreže krišku trulog limuna na prljavoj drvenoj dasci.

Zgrabio je novine kojima mi je maloprije mahala ispred nosa, smotao ih u čvrst valjak i bešumno se nagnuo preko šanka. Zamahnuo je široko i krenuo silovito spuštati smotane novine prema njenoj guzici.

Izmakla se u posljednjem trenutku, a zamah ga je zanio preko šanka. Naglo se okrenula, tako da su se samo njene utegnute sise ispriječile između njegovog izbrazdanog lica i oštrog brida radne ploče od nehrđajućeg čelika. Rukama ga je uhvatila za ramena i snažno odgurnula preko šanka. Upao je u nazad u barsku stolicu kao ruka u rukavicu.

Stavila je ruke na bokove, prostrijelila ga pogledom, a onda ispljunula žvakaću gumu u njegovu čašu.

Djelovao je iznenađeno. Na ovakvu još nismo naišli. No, čim je podrignuo još glasnije, znao sam da će Andrija Jarak uskoro stajati na ovom parkiralištu.

Štucnuo je kroz ciničan osmijeh, otkrivajući tamno-ružičaste pipke koji su sada provirivali iz njegovog ždrijela. Pokušao sam ustati sa stolice, ali, bio sam paraliziran kao i obično. Svaki bih put želio samo pobjeći glavom bez obzira, samo ući u automobil i voziti dokle ima kopna. I gutača pilula. Ali, znao sam da će spremnik goriva prije ili kasnije ostati prazan, i da ću skrenuti na neko odmorište, a onda će sve početi ispočetka.

Žustro je skočio na noge i odgurnuo stolicu iza sebe. Dok je istezao vrat čulo se pucketanje kralježaka. Uz oštar škljocaj, neprirodno je razjapio usta, a iz njih je prokuljalo nekoliko grimiznih krakova. Slijepo su se uvijali zrakom, kao da traže čvrst oslonac za koji će se uhvatiti da se do kraja izvuku iz njegove utrobe. Zakoračio je prema šanku, praćen potmulim klokotanjem. Pipci su spremno palucali nehrđajućim čelikom tražeći nešto živo i toplo.

U njenim očima nedostajao je strah. Mirno je pričekala da joj se sasvim približi, a onda uzdahnula i sagnula pod šank. Kad se ponovno uspravila, u rukama je stezala bacač plamena. Plavi plamičak na vrhu cijevi već je zlurado lickao zrak.

Razrogačio je oči u nevjerici. Zakleo bih se da se na trenutak pogrbio i pretvorio u patetičnog, ogorčenog pijanca proganjanog osjećajem nemoći. Ali, trenutak je trajao prekratko da bih bio siguran. Već u slijedećem ga je zapljusnuo val plamena uz duboki šum proždiranja kisika.

Neljudski je zakriještao i pretvorio se u pokretnu buktinju, rušeći trošne stolove i stolice oko sebe.

Preskočila je šank i krenula za njim. Kratko ga je opržila još nekoliko puta. Odmjereno ga je usmjeravala  plamenom, sve dok ga nije stjerala u betonski kut pored zahoda. Odbijao se od zidova vrišteći, a zatim je povukla okidač posljednji put i nastavila ga držati. Nepopustljiva cijev mirno je bljuvala plamen.

Noge su brzo otkazale. Stropoštao se u hrpu spaljenog mesa i kostiju na pločice. Kriještanje je utihnulo ubrzo nakon toga. Kad je opustila okidač, iz spaljene mase vijugao je bijeli dim. Pougljeni udovi, torzo i krakovi više nisu primali plamen – sve što je moglo gorjeti već je izgorjelo. Tek tu i tamo, na mjestima gdje su se nekad nalazili komadići metala poput plombi ili manžeta, žarili su se ugarci.

Izvadila je sprešanu kutiju Benstona iz prednjeg džepa kute, sagnula se i pripalila jednu na neki od ugaraka.

Kad se počela uspravljati, naglo sam skrenuo pogled s njene guzice.

Duboko je udahnula dim i ispuhnula ga kroz nos.

Nisam znao kud da gledam ni što da kažem. Buljio sam u naljepnicu “Hvala što ne pušite”, ali zadržao jezik za zubima.

– Onda? – upitala je vraćajući se u šank.

Preda mnom je bio novi početak.

– Šta’š pop’t? – rekla je, fiksirajući me pogledom.

Nosnice mi je ispunjavao miris zagorjelih plodova mora. Nervozno sam prešao pogledom preko šanka.

– Kavu… – rekao sam nesigurno.

Podigla je obrvu.

– Ljudi su svinje kad se napiju – promucao sam.

 

Raw anger

sjekirica

Sutra ujutro letim u Bonn na dva dana.

U pola 4 se moram ustati jer gazda ne želi platiti noć više u hotelu. Pada snijeg, klisko je kao na klizalištu i imam 80 km autom do aerodroma. Da, šalje me Herr Walter na školovanje.

Večeras sam u OBI-ju kupio Domestos, žarulju i plastičnu posudu za salatu. 16,66 eura. Žena na kasi me sumnjičavo gledala i prije nego mi je vratila karticu uzela si je nekih 4-5 sekundi vremena da usporedi potpis. Kada je ustanovila da je potpis istovjetan raskezila je usta od uha do uha i zaželjela ugodnu večer. Samo dva sata prije, odnio sam dnevni polog od 23.000 Eura u kešu banku. Ja sam je gledao kao da bih je ubio i bez pozdrava izašao van. Jebo im ruski Kozak i Čerkez mater u germanski jajovod, černobilskom kontaminiranom spremom pomladio im nakot, da im jebo pas mater u tri pičke krvave rahitične blijede ćorave matere.

Prije mjesec dana kupovao sam čarape i gaće. Na kasi neka germanska familija ispred, matora trgovkinja pretjerano afektira u ljubaznosti, ja dođem na red, mijenja izraz lica od vidnog straha i gađenja do hladne uslužnosti. Provjerava potpis na kartici isto kao i ova maloprije.

Nedjelja, ništa ne radi osim crkvi i jedne pekare (ali samo do 12h). Ulazim, unutra rahitični Nijemci s naočalama bez okvira u sivim kaputima. Skoro uniformirani, ali bez oznaka ovog puta. Zaprepaštenje na licima, zašto stranac ulazi u njemačku pekaru i što hoće? Pokažem prstom na neko pecivo kojeg ima u staklenoj vitrini 15 vrsta, ali nigdje ne piše kako se koje zove. Uhvatim pogledom jednog Jürgena koji stoji iza mene kako me skenira pogledom od glave do pete. Sada znaju da sam stranac 100% jer ne znam nazive svih 15 vrsta Kornspitzsemmela napamet.

Trgovkinja (neka iz sjeverne Afrike) primjećuje situaciju i neljubazno me poslužuje kako bi se uvukla u švapske šupke koji stoje u redu. Uzimam kusur, a ona pjevajući pita slijedećeg: “što vam mogu ponuditi” na njemačkom. “Sidu iz Afrike od majmuna kojem si pušila kurac, a zapravo ti je brat” promrmljam na hrvatskom i odem.

Onda to sve ispričam nekome i kažu da pretjerujem i tražim problem tamo gdje ga nema. Točno je, bit će da mi je dosadno.

Neki dan kolega iz servisa me zvao da popijemo pivo poslije posla. U servisu. Imao je tri piva. Popili smo svako svoje, a treće (posljednje) si je uredno natočio u svoju staklenu čašu za pšenično pivo i nastavio pričati o Urlaubu u Hrvatskoj. Ja sam još par minuta vrtio svoju plastičnu čašu u ruci da bi zaključio da je poziv na pivo značio jedno, a ne jedno i pol pivo, pa sam otišao kući.

Ako se želiš kazniti, dođi i pridruži nam se.

Nikotinski zadah slučajne prolaznice

pepeljara

Neko jutro sam išao motorom na posao. Zatoplilo je i nisam više htio biti dio jutarnje gradske gužve. Motor lijepo obilazi svaki Stau koji SR Njemačka može proizvesti.

Čak ni plodne Njemice sa svojim još nepokretnim potomcima u monovolumenima poput Ford Galaxija, VW Sharana ili Seat Alhambre ne mogu omesti moj jutarnji mamurluk za upravljačem mog Suzukija. Agresivno sječem cestu i dajem im do znanja da alfa mužjak nikada neće oploditi njihovu nejaku germansku maternicu.

Dolazim u podvožnjak dugačak dva kilometra. Da, toga ima u Njemačkoj. Iznad podvožnjaka ima još jedna identična cesta. Gužva je i gore i dolje pa se stoji i čeka. Podzemna ventilacija ne uspijeva obaviti svoju funkciju pa uživam u plinovima koji su doduše katalizirani, ali ne potpuno. Sumpor umjesto kofeina, koji je za pičkice.

Nakon 20 minuta izlazim iz Richard-Strauss tunela, zaustavim se na semaforu, kad imam što vidjeti: prekrasna Njemica žuri na posao, ali nije zaboravila kurvanjski hodati ne bi li mi dala do znanja da se tjera. Znam da joj smrdi iz usta po cigareti, ali ujedno i miriše na ženu jer je to normalno. Razmišljam kako mi dahće smrdljivim zadahom u lice dok joj guram kurac u usku održavanu pičku i stenje kao dijete. Ne, nisam zaboravio krenuti na zeleno svjetlo, ali sam ju idiotski odmjeravao da me je morala pogledati. Nasmiješila se, kuja nacistička. Inače to ne rade, pa sam pomislio da je neka naša ili neka treća.

Nebitno. Bio je to flashback koji se zapravo dogodio. Stao sam na Esso benzinsku po sendvič koji je pretjerano namazan hrenom kojeg švabe vole. Svi sendviči su namazani hrenom, tako da mogu birati između sendviča sa kraljevskom salamom i veggie sendviča s 4 vrste sira, naravno, s hrenom.

Jedem ga pred ulazom u firmu. Hren mi se lijepi po brkovima i smrdi. Gadi mi se hrana ujutro, ali ako sad ne jedem, neću do 17.00h kada ću opet imati priliku jesti.

Na poslu je stres. Nije baš da me izbacuje stalno, ali ima ispada. Dolaze Hrvati, Srbi, Bosanci… Moje prezime i ime stoje na radnoj košulji, no u Njemačkoj se priča njemački. Enstschuldigung, aber kein Rabbat für Kroaten und Idioten.

Ne znam zašto sam se sad ovog sjetio, no jednom je moj buraz radio portret jednog lika što je friško poginuo. Kad je završio portret (mjesec dana nakon smrti ovog), predao je portret majci poginulog. Bio sam prisutan i zapamtio riječi majke: “To nije moj Robert”. Ne gospođo, to je slika, vaš sin je u fazi raspadanja, pomislih. Bratu je bilo lakše kad sam mu rekao što sam pomislio. Osjetljiviji je, ali na svoj način.

Mačka

cat

Kad sam izašao iz auta, baba je ležala oblivena krvlju uz drvenu ogradu. Jedna noga bila joj je neprirodno svinuta. Tiho je jecala, u rukama stežući mačku kojoj je krzno na leđima bilo natopljeno krvlju i razderano, otkrivajući meso i rebra. Mačka je trzala zadnjim nogama, povremeno ispuštajući zvuk nalik kombinaciji cviljenja i režanja. Dževdet je virio kroz suvozački prozor, lica u šoku.

– Šta gledaš, koji kurac? Zovi hitnu! – viknuo sam mu.

Baba je već bila u bočnom položaju, pa je nisam dirao.

– Gospođo strpite se, sad će hitna – slagao sam.

Gledala je praznim očima kroz mene. Nisam znao šta drugo da radim pa sam čučnuo kraj nje i stavio joj ruku na rame.

– Jel to vaša mačka? – rekao sam i pomilovao polumrtvu mačku prstom. Izabrao sam mjesto na krznu na kojem nije bilo krvi. Prst je iza sebe ostavio crveni trag. Baba je sklopila oči. Prodrmao sam je.

– Gospođo! Ne smijete spavati! – zazvučao sam si smiješno. Sjetio sam se Hitne službe. Vjerojatno bih bio loš liječnik.

– Jooooj… – baba je tanušno procijedila, kolutajući očima.

Čuo sam Dževdeta kako povraća iza auta.

– Jel vaša mačka? – ponovio sam.

Kad je hitna došla, liječnica me šakom u gumenoj rukavici odmaknula od babe. Izvukla je mačku iz njenih ruku i položila je uz rub ceste. Primijetio sam da je još uvijek živa. Pospremio sam je u prtljažnik i dao policajcu broj telefona.

Kad sam ušetao u veterinarsku ambulantu, dječačić s majkom i preplašenim psićem na koljenima smijao se. Kad me vidio, zanijemio je, a pas je zalajao. Majka ga je pridržala da ne skoči s dječakovih koljena. Ušetao sam ravno u ordinaciju i spustio krvavu mačju kvrgu na limeni stol. Veterinarka me pogledala bez riječi. Osim što su mi obje ruke bile krvave do lakta, od koljena naniže bio sam umočen u skorenu babinu krv.

Kratko je opipala mačku pa uzdahnula.

– Nažalost, ne mogu tu ništa napraviti – rekla je glasom prepunim razumijevanja.

Zahvalio sam se i otišao.

Usisavač

usisavac

Ima već deset mjeseci da sam u ovom stanu. 24 kvadrata, stan cijeli u pločicama, doduše sivim, pa ne ostavljaju dojam klaonice. Bivši stanar je očito u kratkom roku iselio iz stana s obzirom da je ostavio dosta svojih sranja u „moving-box“ kutijama ispred ulaza. Tu je bio i usisavač. Stajao je mjesec dana i onda sam ga jedno večer prisvojio. Bio je to skup njemački kvalitetni usisavač kakav se u Hrvatskoj ne može kupiti, ispod recimo 1500 kuna.

Znao sam da ne radi, pa ga nisam ni isprobavao nego odmah rastavio. Još nekih mjesec dana nakon toga stajao je u mom hodniku. Namotani kabel je bio u prekidu. Kvar popravljen, ali prilikom sastavljanja nisam dobro namjestio gumeni dihtung pa je usisavač radio na pola kapaciteta. Nedovoljno da pokupi moje armirane trbušne dlake s pamučnim grumeničićima iz majice.

Stajao je tako osam mjeseci i dalje u mom hodniku s mojim starim plavim usisavačem iz zagrebačkog laboratorija. Taj je isto imao problem s kabelom jer je feder koji ga namata bio neispravan pa je namatao kabel stalno nazad. Sjećam se da sam još davno u naletu dobre volje nabio običnu bijelu svijeću u rupu gdje kabel spava i tako blokirao neposlušni feder. I danas, sada ofucana svijeća drži kabel odmotanim, a kabel spremam zajedno s usisavačem šutanjem u ćošak.

Vratimo se njemačkom bordo usisavaču. Prije tri ponedjeljka pospremao sam stan i odlučio izbaciti švapski usisavač ispred ulaza, točno tamo gdje sam ga i našao. Par sati poslije, nervozni Hausmeister postavio je usisavač na glavni ulaz od zgrade, za primjer drugima. Ljutit što ne zna čiji je, demonstrativno je želio prikazati da starom elektroničkom otpadu nije mjesto u zajedničkim prostorijama.

Tri tjedna sam ga gledao ujutro i navečer. Netko je nakon par dana uzeo metalnu cijev. Nakon par dana ju je vratio. Onda je opet nepomično stajao. Zatim ga je netko gurnuo metar u lijevo. A onda sinoć, vraćam se pripit od Kristijana i u crnom mraku primjetim mali post-it na usisavaču. Palim svjetlo i čitam s užitkom: Entsluldigung, ist Staubzauger cu vesresnken, bitte Antworten (Ispričavam se, poklanjate li ovaj usisavač, molimo odgovorite). Vadim kemijsku iz džepa i nadopisujem Ja! Weg damit!, u potpisu: Ratko Mladić. Nema ga. Odmah ga je netko zbrinuo. Drago mi je da otpisano smeće veseli neko novo smeće u zgradi.

Srdačni pozdrav iz maternice-mišolovke,

Dr. A. Krank

Hrast

hrastTu noć moje tijelo je gorjelo.

Svibanj. Prerano za vruće besane noći. Zadrijemala sam u dječjem krevetu čitajući Petra Pana, njuškajući nježni dječji znoj u kosi moje kćeri. Mirisala je kao mokri Petit keks.

Provjerila sam mobitel još jednom u nadi da će titrati zelena točkica. Ništa. S mene se cijedio znoj. I briga. Trebala sam nazvati i provjeriti kako je. Nisam imala snage nakon tog poslijepodneva. Provela sam četiri sata uvjeravajući ga kako je život dobar i da još nije kasno da se trgne iz katatonije. Zvučala sam kao njegova majka ili self help knjiga. U svakom slučaju dvolično.

Nije bilo smisla da sebi nešto predbacujem. U cijelom tom njegovom egzistiranju ja sam samo bila intermezzo. Bio je sam prije mene. Ostao je sam nakon mene. Ipak, volim si davati na važnosti.

Oko dvanaest i 30 pred očima mi je bljesnulo. Sjetila sam se nekog teksta iz sociologije o tome kako žene i osjetljivi muškarci suicid počine tabletama, vojnici si najčešće pucaju u glavu, a onaj dio gdje spominju vješanje i rezanje žila sam zaboravila. Svi načini, kada razmislim o tome, su strahovito teatralni. Moj stari je rekao da bi uzeo tablete da ne bude puno čišćenja poslije. Još jedan razgovor koji više nikada nismo spominjali.

Trebam li nazvati? Već mi je jednom napravio sličnu stvar pa sam u 5 ujutro, posuđenim autom, suluda, odjurila u njegov grad. I zatekla ga kako spava snom pijanog pravednika.

Kakva je ovo ljubav? Strahovala sam od jutra i poziva. Uvijek sam to tako doživljavala: Da će me netko nazvati ujutro i reći mi da su ga našli u dvorištu ispod hrasta, s pištoljem u ustima. Nikada prije mi ta misao nije padala teže. Nikada se prije nisam znojila.

Telefon je zvonio dugo. Kada je konačno podigao slušalicu laknulo mi je.

– Znaš da sam se sinoć na trenutak umalo obratila i pomolila bogu… – nisam stigla dovršiti rečenicu.

– Jebo te on!

A potom se začuo dugi, grleni smijeh.